VELIKI PETAK Umjesto vode piti crno vino i rakiju, ne smije se ubiti ni muha, farbaju se pisanice…

Piše: Tomislav Matić, viši kustos GMB,

prof. povijesti i etnologije

 

Naša hrvatska domovina u etnološkom smislu podijeljena je na tri, tj. četiri zone ili areala (kulturna kruga). To su panonska zona koja obuhvaća središnji, sjeverozapadni i istočni dio zemlje, dinarska zona; unutrašnjost Dalmacije,  jadranska zona; Dalmacija uz obalu i otoci, a na sjeveru zemlje, posebno u plesnom pogledu upliće se i alpska zona.

Hrvatska obiluje običajima kojih ima kroz cijelu godinu i koji su vezani za svaki blagdan i praznik – bilo crkveni ili svjetovni. O brizi za običaje i potrebu njihovog sakupljanja uvidio je još sredinom 19. stojeća zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac koji je svećenicima, posebno na seoskim župama, dao u zadatak da zapisuju narodne pjesme, običaje i vjerovanja. No, glavni pokretač etnologije u Hrvata svakako je bio Antun Radić. On je uvidio potrebu da se to prebogato narodno blago našega naroda prikupi i čuva od zaborava. Izdao je i posebnu knjigu – upute: „Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu“ 1897. godine gdje je detaljno opisao potrebu prikupljanja narodne građe i kako ju prikupljati.

O načinu i vremenu obavljanja običaja, vjerovalo se, ovisi sreća i budućnost. I naši stari su govorili: „Tak je bilo negda, tak su i naši stari delali“.  Vjerovalo se da točno obavljanje starinskih običaja osigurava napredak i blagostanje.

Danas ćemo se prisjetiti običaja vezanih uz korizmu te Uskrs kao naš najveći blagdan, kada je naš Spasitelj svojom smrću i uskrsnućem otkupio svijet.

Korizma ili četrdesetnica latinskog je porijekla (quadragesima) a dio je liturgijske crkvene godine u kojem se kršćani pokornički pripremaju za blagdan Uskrsa. Pokora traje četrdeset dana.

Korizma počinje Čistom srijedom ili Pepelnicom. Na taj dan vjernici odlaze u crkvu te ih svećenik po glavi simbolično posipa pepelom. Pepeo je simbol čišćenja.

U narodnom vjerovanju pepelom su se posipavala polja i vrtovi kako bi se zaštitili od štetočina.

Od pepela se kuhao lug u kojemu se pralo i prokuhavalo posuđe da bi se sprao svaki trag masnoće. Spremaju se kuća i okućnica.

U vjerskom smislu, pepeo je simbol onog praha iz kojega je čovjek sazdan, prema pradavnom opisu stvaranja čovjeka u prvim poglavljima Knjige postanka. Na taj dan kod katolika je obavezan post i nemrs.

Vjerovalo se u narodu da tko jede taj dan meso dobit će kraste. Domaćice su se dobro pripremile za posno razdoblje kako bi u kući bilo sira, graha, suhih jabuka, šljiva i krušaka. Kuhali su se rezanci i ostala tjestenina koja bi se posipala makom i orasima. U našim krajevima posna jela bila su: kiselo zelje, krumpir s bućinim uljem, grah, posna pogača zamiješena na vodi, kukuruzna kaša itd. Jaja su se vrlo malo ili gotovo da i nisu jela i čuvala su se za Uskrs.

Kroz korizmu se često održavao post i nemrs, bilo srijedom i petkom ili samo i to obavezno petkom. U nekim krajevima npr. u gradu Samoboru stoji u izvješćima da su mesnice kroz cijelu korizmu bile zatvorene. Dežurna bi ostajala samo jedna mesnica u kojoj bi se moglo dobiti meso ali samo za bolesnike i to uz liječničku potvrdu. Bjelovarsko glasilo „Nezavisnost“ s početka 20. stoljeća navodi kako je gradsko poglavarstvo odlučilo da se mesa u mesnicama neće moći nabaviti srijedom i petkom, jer je srijedom i petkom bio zapovijedani post i nemrs.

Ljudi su se u korizmi suzdržavali kako jela, tako i zabave, plesa, svatova pa i spolnih odnosa. Vjerovalo se da će dijete začeto u korizmi, kada odraste, pripasti vragu.

U korizmi su posebno naglašeni običaji Velikog tjedna. To je vremensko razdoblje između Cvjetnice i Uskrsa. Započinje Cvjetnicom ili Nedjeljom Muke Gospodnje. Cvjetnica je spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem kada ga je narod razdragano dočekivao mašući palminim granama. U našem narodu na Cvjetnicu rano ujutro vršio se obred umivanja u cvijeću. Voda u kojoj bi se umivalo donesla bi se u subotu uvečer, ulila u kakav lavor ili drveno korito i stavila bi se na neko skriveno mjesto. Ujutro, još prije svitanja djeca bi išla tražiti vodu, a ono dijete koje bi prvo našlo vodu dobilo bi jaje. U vodu se stavljalo raznog proljetnog cvijeća, ljubičica, zumbula, grančice drijenka i bršljana, jaje – a u novije vrijeme novčić, vjerujući da kada se umiju u toj vodi budu lijepi i zdravi kao cvijeće. Nakon umivanja vodu bi se zajedno sa cvijećem bacilo na krov kuće. Sve se to moralo obaviti prije izlaska sunca. Često puta bi ljudi rekli da se umivaju kako bi čovjek bio zdrav kao dren, djevojka lijepa kao fijolica, a dijete da treperi i raste kao bršljan.

Od Velikog četvrtka do Velike subote gotovo svuda je bio običaj da se ne dira u zemlju. U nekim krajevima su ljudi čak bosi hodali kako cipelama ne bi „ranili zemlju“. Izuzetak su bili neki krajevi.

Ujutro na Veliki četvrtak, služi se misa, posvećuje se ulje koje se koristi za Svetu potvrdu ili Krizmu i bolesničko pomazanje. Uvečer na Veliki četvrtak obilježava se sjećanje na Posljednju večeru. Tom misom počinje Vazmeno trodnevlje. Na otajstven se način slavi i obnavlja ustanovljenje Euharistije i svećeničkog reda. Zavezuju se zvona, te se tri dana koriste škrebetaljke – čegrtaljke, prema riječima i vjerovanju naših starih „ Zvona su otišla u Rim“.

Na ovaj dan dobro je posaditi tikve jer će izrasti velike. Vjerovalo se da onaj tko taj dan jede svježe povrće i salatu imat će cijele godine dovoljno novca i blagostanja.

Nesoljeni maslac napravljen na ovaj dan, po narodnom vjerovanju, liječi sve rane. Ukoliko čovjek taj dan jede jabuke cijele će godine biti zdrav.

Jaja kokoši snesena na ovaj dan treba zakopati, a ona će štititi kuću, dvorište i polja. Ako se postilo i na Veliki četvrtak neće biti zubobolje.

Posteljina i odjeća koja se zračila taj dan bit će pošteđena moljaca i buha.

Na ovaj dan se u nekim krajevima treslo voće jer se vjerovalo da će bolje roditi.

Na Veliki petak nema svete Mise. Obilježava se sjećanje na Isusovu muku i smrt na križu. Oltar je bez križa, svijećnjaka, cvijeća i oltarnika, da bi se simbolizirala Isusova muka i smrt, a vjernici se okupljaju na Križni put i razmišljaju o Isusovim patnjama. Na Veliki petak obavezan je kod katolika post i nemrs.

Vjerovalo se da tko toga dana jede meso imat će bradavice po cijelom tijelu i cijelo će ga ljeto pretjerano bosti komarci.

Ako bi koji čovjek na taj dan pio vode, vjerovalo se da će cijele godine žeđati.

Vjerovalo se da taj dan valja piti što više vina, posebno crnog jer ono simbolizira Isusovu krv, a koliko se vina popije taj dan toliko će doći krvi u organizam.

No u nekim krajevima nisu pili vino jer je ono simboliziralo Isusovu krv, već su pili rakiju.

Na ovaj dan ne smije se ubiti nikakva životinja, čak ni muha, jer se vjerovalo da će ta ubijena životinja mučiti čovjeka čitave godine.

Za ljude rođene toga dana vjerovalo se da će umrijeti nasilnom smrću.

Onaj koji pojede na taj dan na tašte ujutro jabuku neće imati bolova u želucu cijele godine.

Kruh koji bi bio pečen na taj dan i potom jeden ljude bi činio blaženim.

Ljudi koji toga dana umru postići će, prema vjerovanju, blaženstvo.

Krtice ćete potjerati ako im na Veliki petak razorite krtičnjake.

U nekim krajevima toga dana bi voćke udarili tri puta tupom stranom sjekire kako bi bolje rodile.

Po zemlji se ne dira. Isus je u grobu. Čuva se Kristov grob – stražari se, a kod nas su od davnine stražu držali vatrogasci.

Na Veliki petak tradicionalno se počinju ukrašavati pisanice, ali oni zahtjevniji počet će se ukrašavati i puno prije. Već u 5. stoljeću sveti Augustin spominje da jaje kršćanima predstavlja simbol Kristova uskrsnuća i vječnog spasa, ali se tek u srednjem vijeku oko 1.000 godine po Kristu, počeo širiti običaj izmjeničnog darivanja ovog simbola među kršćanima o blagdanu Uskrsa. Dugo vremena taj se običaj održao i posebno razvio na selu jer su ljudi na selu u izravnoj vezi sa prirodom pa su dulje čuvali uspomene na poganske običaje slavljenja proljeća (buđenje prirode – početak novog života). Što se više običaj ukorjenjivao i razvijao to su darivana jaja bivala sve ljepša i šarenija pa od tuda i nazivi šarati, pisati=pisanica. Obojeno jaje prema narodnom vjerovanju simbol je života, izvor snage i postanka, ali i zaštita od zlih sila. Obojeno jaje imalo je posebnu magijsku moć. Bilo je čuvar kuće i imanja. Djecu bi se trljalo tim jajetom da bi bila zdrava. Uskrsno jaje će pridonijeti da žetva i ljetina budu obilne. Ukrašeno jaje valja staviti i u sjeme koje sijemo, pa će ono biti sačuvano od tuče. U nekim krajevima se jaje zaoravalo u prvu brazdu kako bi štitilo usjev na polju.

Pisanice se izrađuju kao dar onome koga želimo obradovati i istinski mu zahvaliti na svemu. Simbolika motiva pokazuje kome je koja pisanica namijenjena.

Tako se pisanac s motivom grablji daruje gazdi kuće,

pisanica s hrastovim lišćem daje se starijoj osobi kao simbol dugovječnosti,

pisanica s tri vrste žita mladoj ženi za plodnost,

pisanicu sa zecom dobit će malo dijete koje treba prohodati,

a ono sa ptičicom će dobiti dijete koje treba progovoriti.

Momak i djevojka razmijenit će pisanice sa cvijećem koje nosi ljubavnu simboliku. Svakako se cijeni lijepo izrađena pisanica jer ona pokazuje trud i poštovanje osobe koja ju je poklonila.

U našim krajevima među najstarijim tehnikama bilo je ukrašavanje jajeta voskom. Trebalo je imati puno strpljenja, te vještu i preciznu ruku.

Ukrašavanje jajeta preslikom – tehnika faksimiliranja drugi je način ukrašavanja. Stavio bi se list biljke na jaje, sve bi se ovilo u tanku čarapu i pustilo u boju. Nakon bojanja čarapa i list se skidaju i ostaje preslika lista na jajetu.

Posebno teška i zahtjevna tehnika bila je opletanje jajeta koncem. Ovo je bila vrlo raširena tehnika ukrašavanja jajeta u bilogorskom kraju. Koncem je jaje bilo opleteno vodoravno i okomito tako da se dobila rijetka geometrijska mreža. Drugi stil je bio opletanje cijelog jajeta koncem pa bi se dobila kombinacija krugova i kvadrata.

Isto tako, vrlo zastupljena tehnika u našem kraju bila je ukrašavanje jajeta  struganjem po obojenom jajetu britvom ili nožićem. Ova tehnika je izrazito zahtjevna i zahtjeva preciznost i strpljivost u izradi.

Ornamentika ukrašavanja bila je različita; od biljnih i životinjskih motiva, do geometrijskih i motiva vezanih za poljoprivredu (alat i sprave koje su se upotrebljavale za obradu zemlje). Posebno su bila cijenjena jaja ukrašena svastikom. Vjerovalo se da takvo jaje ima magijsku moć i da donosi sreću. Svastika, čija riječ dolazi od riječi svasti što znači – sreća, zdravlje, je križ sa četiri jednaka kraka od kojih svaki završava pod pravim kutom. Bio je prikazan u okretanju prema kazaljci na satu, tj. kako se okreće i Sunce. Kasnije su taj simbol uzeli nacisti, a znak okrenuli u drugom smjeru, kontra okretanju Sunca ili kazaljke sata što znači onda i kontra od sreće, zdravlja i svega pozitivnog.

Najčešća boja kod ukrašavanja pisanica bila je crvena – simbol ljubavi ali i mučeništva, zatim crna – boja tuge, ljubičasta – boja pokore, zelena boja prirode i nade. Sve te boje dobivale su se od raznog bilja (cikle, luka, zelja, pepela itd.).