Iza iznenadnih najava o ujedinjenju oporbe kriju se sasvim banalni razlozi

Do jučer samima sebi tako važni, na riječima veliki i moćni, a danas odjednom spremni na nakaradne koalicije samo kako da zadrže svoje saborske fotelje, a s njima plaće i privilegije.

Oporbena politička elita navikla je na salonsku politiku. Njih 90 posto umrlo bi od gladi na tržištu rada, a kao svoja konkretna radna iskustva iz realnog sektora mogli bi ponuditi tek rezbarenje saborskih klupa.

Svjesni da im rejtinzi stagniraju ili padaju, a da su izbori sve bliže, sve su spremniji na sulude, neobjašnjive i neodržive kombinacije.

Već vidim Grbina i Bulja zajedno na noćnoj seoskoj straži na granici, Grmoju i Benčić u paradi ponosa LGBT zajednica, a na vrhunsku predizborne kampanje vjerojatno će svi zajedno, noseći majice HOS-a i držeći se za ruke bacati vijence u Dunav.

Mediji su ovih dana puni naslova o suradnji Mosta i SDP-a, SDP-a i Možemo! i stvaranju do jučer izrijekom demantiranih, potpuno nezamislivih i nespojivih spojeva, a tim je naslovima prethodila samo jedna velika i važna vijest.

Hrvatska je, prema rastu BDP-a u trećem kvartalu od 2,8 posto, postala prvak Europe. I prije smo bili u samom vrhu, ali tek sada možemo se pohvaliti šampionskom titulom i to u nikad težoj utakmici. Znalo se da će treći kvartal, među ostalim i zbog velikog utjecaja turizma, biti odličan, ali ponovno se dogodilo da je nadmašio čak i očekivanja onih najoptimističnijih.

Preplašena takvim podacima, oporba se nagonski zbija u hrpu, ne vodeći brigu o željama svojih birača, nego prvenstveno o vlastitima. Ideologija prelazi u drugi kadar, a prema javnosti se komunicira da je zajedništvo nužno za pobjedu. Pobjedu protiv čega, ekonomskih uspjeha? Povijesno najviše stope zaposlenosti, najvišeg kreditnog rejtinga?

Ovdje je riječ o ujedinjenju protiv odlaska iz toplih saborskih klupa, rastanku s visokim plaćama, neodoljivim dodacima i ukusnoj, a cjenovno povoljnoj hrani iz saborske menze, o životu bez medijske slave i moći.

Ne ujedinjuje oporbu borba za bolji život hrvatskog građana, nego svijest o tomu da jednom kad napuste Hrvatski sabor, više u njega neće moći kročiti.