Što kada su uloge obrnute, kako gledamo na muškarce kao žrtve?

U javnosti je nedavno odjeknuo slučaj Macron u kojem je francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu supruga Brigitte odgurnula lice, udarila ga. Macron je brzo postao predmet sprdnje na društvenim mrežama, a i u medijima je završavao i u showbizz rubrikama. No, što da je situacija obrnuta? Da je on gurnuo ili udario suprugu ili da je primjerice to isto nekoj predsjednici napravio njen suprug? Bismo li se i tada iz toga ismijavali ili se na nasilje nad muškarcima u slučaju kada su počinitelji žene gleda kao na vic? Muškarcima je i danas takvo nasilje teško prijaviti.

-Često se događa u situacijama kada je muškarac žrtva nasilja da reakcija okoline budu umanjivanje, ismijavanje, sprdanje iz situacije što dodatno otežava toj osobi da potraži pomoć i podršku i da nasilje prijavi – napominje Elizabeta Matković iz udruge Status M koja radi s mladićima i bavi se nenasiljem.

Iako se nalaze i u ulozi žrtve, muškarci su češće počinitelji nasilja, a dio uzroka leži i u odgoju, povezano je s društvenim očekivanjima o tome što znači biti “pravo muško”.

-Mladiće odgajamo na način da ne smiju pokazivati emocije osim ljutnje, da biti “pravi muškarac” znači pokazivati agresivnost i dominaciju, da ne smiju potražiti pomoć, biti tužni, plakati. Jako puno je očekivanja i pritisaka koji potiču nasilna ponašanja i onemogućavaju razvoj dubokih emocionalnih odnosa s drugim osobama – kaže Matković.

Muškarci su tako i sami žrtve patrijarhata i očekivanja zbog kojih se ne usude potražiti pomoć.

Odnos prema nasilju

Iako pomaka ima općenito smo kao društvo neosjetljivi na nasilje, na žrtve nasilja koje su i dalje često predmet ismijavanja i “šaljivih” komentara. Skloni smo na nasilje odmahnuti rukom, reći da to nije ništa pri čemu se s takvim stavom susreću i žene koje najčešće i jesu žrtve. Pri tome se društveni stav oslikava i u radu onih koji bi žrtve trebali zaštititi.

-Institucije su samo preslika društva i mislim da podbacujemo kao društvo dok će se god, a to sam ja imala priliku čuti dok sam bila pratnja kao osoba od povjerenja, žrtvu kada ide prijaviti silovanje pita što je imala obučeno ili se za žrtvu obiteljskog nasilja “u šali” zna reći da nije znala šutjeti – ističe Tena Sambolić Petrušić iz udruge CESI koja radi na SOS telefonu za žrtve nasilja Krapinsko-zagorske županije.

Želimo li to kao društvo promijeniti, pomoći žrtvama bez obzira bile to žene ili muškarci i smanjiti njihov broj tada se tim pitanjem moramo pozabaviti od mladosti.

-Potrebne su radionice, edukacije u školama na kojima ćemo učiti dječake i djevojčice o tome što je zdrava veza, što je zdrav odnos – ističe Sambolić Petrušić.

Dok se time kao društvo ozbiljnije ne pozabavimo i dalje ćemo pričati o istraživanjima u kojima dio mladih navodi da je ljubomora pokazatelj ljubavi, da šamar nije nasilje i bit će previše onih koji nasilje skrivaju i šutke trpe jer smatraju da su ga zaslužile/i.