Tko je Toni Raič, novopečeni vlasnik nekadašnjeg ponosa bjelovarske industrije i što se uopće od BIM-a može napraviti?

Novi vlasnik nekadašnje perjanice bjelovarske mesne industrije odnedavno je Toni Raič, predsjednik Baby Beef-a, osnivač, doajen i višegodišnji predsjednik najveće udruge tovljača junadi u Hrvatskoj. Njegova priča u poslovnom uspjehu mješavina je velikog uspjeha u stočarstvu i bolnog neuspjeha u drvnoj industriji.

Kroz vlastiti obrt “Stočarstvo Raič” postao je jedan od najuspješnijih domaćih farmera s godišnjom proizvodnjom od oko 10.000 grla i prihodima od 120 milijuna kuna. Pod njegovim vodstvom Udruga Baby Beef došla je do čak 90 posto sektora tovnog govedarstva u Hrvatskoj.

Brand “Hrvatska junetina Udruge Baby Beef” sinonim je za kvalitetu, a Raič je kroz godine stekao reputaciju stručnjaka koji aktivno sudjeluje u oblikovanju agrarne politike.

Svoj uspjeh u stočarstvu Raič je pokušao proširiti u drvnu industriju, što se pokazalo kao najskuplji poslovni potez. Polovicom 2000-ih preuzeo je Drvni kombinat Brestovac, nekadašnju perjanicu s više stotina zaposlenih.

Preuzimanje je financirao iz vlastitih sredstava stečenih u stočarstvu, uz pomoć obitelji i kredita. Najavljivao je restrukturiranje i spašavanje tvrtke, no DK Brestovac je ubrzo upao u duboke financijske probleme.

Dugovi su narasli na preko 125 milijuna kuna, a tvrtku nije spasila ni predstečajna nagodba i otpis dijela dugova. Brestovac je završio u blokadi i stečaju, radnici su ostali bez plaća, a dio ih je neuspješno tužio tvrtku.

Raičeva kupovina BIM-a otvara intrigantna pitanja. Hoće li iskustvo iz stočarstva iskoristiti za oživljavanje mesne industrije ili planira potpuno drugačiju namjenu? Njegova Udruga Baby Beef mogla bi biti savršen partner za preradu mesa u prostoru gdje su se nekad proizvodili majburgeri.

Kompleks od gotovo 12 hektara u blizini centra Bjelovara idealna je lokacija za modernu klaoničku industriju. Raič dobro zna potrebe tržišta jer njegova udruga izvozi tisuće tona mesa godišnje, a domaće stočare muči nedostatak kapaciteta za preradu.

S druge strane, Sredice, koje su u vrijeme zlatnog doba BIM-a bile na gradskoj periferiji, danas se smatraju širim centrom grada. Stoga ne čudi ni svojedobna namjera Konzuma da tamo izgradi trgovački centar i to zajedno sa stambenim naseljem.

Industrijski kompleks BIM-a godinama je zapušten, pa je pitanje može li se išta od onoga što se tamo danas nalazi može iskoristiti, ili će biti potrebno sve srušiti i krenuti ispočetka.
Pitanje je i što se tamo smije graditi temeljem postojećih prostornih planova.

Na kraju krajeva, možda je Toni Raič, koji voli ulagati u nekretnine dokle god je nekretninama izuzetno niska cijena, i BIM kupio samo s namjerom da ga „okrene”, odnosno da zaradi na njegovoj preprodaji.

Sve su opcije u ovom trenutku otvorene.