OD ŠVICARSKE DO PREKOPAKRE BICIKLOM Petar Matijašević prešao više od 1000 kilometara u šest dana

Petar Matijašević, 30-godišnjak iz Prekopakre, upravo je ostvario pothvat koji ne traži sportsku medalju, ali zahtijeva mentalnu i fizičku snagu. U šest dana je biciklom prešao 1045 kilometara od švicarskog Kernsa, gdje živi i radi, do rodne Prekopakre. Iako kaže da nikad nije bio strastveni sportaš, njegov podvig govori drukčije.

„Volim bicikl otkad znam za sebe, ali nikad nisam zamišljao da ću ovako nešto napraviti. Kad sam vidio dokumentarac o dvojici Austrijanaca koji su biciklima došli do Australije, pomislio sam – pa zašto i ja ne bih do Prekopakre?“ prisjeća se Petar.

Od ideje do konkretne rute

Prve ozbiljne planove počeo je slagati početkom studenoga prošle godine. Biciklizam je za njega postao više od hobija – način razmišljanja i stil života. U cijeli projekt krenuo je ozbiljno, fizički i logistički pripremajući se uz pomoć Marka Ljevara, iskusnog biciklista iz našeg kraja.

„Marko je u biciklizmu preko 20 godina i njegov savjet mi je puno značio“, dodaje Petar.

Bicikl, koji naziva „početničkim, ali jednim od boljih u klasi“, kupio je u Švicarskoj, gdje od 2020. godine radi kao voditelj pogona u tvornici tjestenine. Tamo živi sa suprugom Andrejom, koja je rodom iz Gaja iz obitelji Stepić. Njihov zajednički san je vratiti se u Hrvatsku. Prvi korak već su napravili – kupili su kuću odmah pored Petrove obiteljske u Ulici Stjepana Širca u Prekopakri, tzv. Tutnjevcu.

Šest etapa, tri dana kiše i tisuće metara visinskih razlika

Na put je krenuo 12. srpnja, iz Kernsa, s ciljem da svaki dan prijeđe jednu etapu. Uz njega je bio prijatelj Kruno Černi iz Pakraca, koji ga je pratio automobilom i pružao logističku podršku – od hrane i pića, do prijeko potrebne toplije obuće.

Prva etapa vodila je do Feldkircha u Austriji, ali već sljedećeg dana krenuli su pravi izazovi – planinske uzbrdice i nepovoljni vremenski uvjeti.

„Mogao sam izabrati lakšu rutu, ali htio sam prijeći Dolomite. Nije mi bilo žao – krajolici su bili predivni, ali fizički izuzetno zahtjevni. Uspon prema Innsbrucku bio je brutalan – sat i pol za 10 kilometara, i to po obilnoj kiši“, prepričava Petar.

Osim što su vremenski uvjeti bili iznimno teški, situaciju je dodatno pogoršavala cestovna sigurnost. „Prvi put sam osjetio strah. Uz obilnu kišu kamioni su me pretjecali pri velikoj brzini, a s jedne strane bila je visoka ograda – nisam imao kamo. No, bio sam spreman – kabanica, radar za vozila, sve sam imao. Ipak, znaš da te čekaju žena, roditelji, brat… nije bilo lako“, iskreno kaže.

U drugom dijelu puta prošao je kroz Italiju, dolinom rijeke Inn, preko južnog Tirola, pa sve do slovenskih Jesenica. „Nakon što sam prešao Alpe-Adria biciklističku stazu i stigao do Jesenica, osjećao sam se kao da sam napunio baterije. Taj dan je bio bez problema i pun pozitivne energije.“

Zadnja etapa: bol, kiša i suze radosnice

Ulazak u Hrvatsku donio je novu kišu, ali i neodoljiv osjećaj blizine cilja.

„Noge su me boljele, bio sam iscrpljen, ali znao sam da sam blizu. Kad sam konačno prešao granicu, plakao sam od sreće. Nekoliko puta. Pa se smijem sam sa sobom, a prolaznici me gledaju kao da sam lud. Ali bilo mi je svejedno“, kaže kroz smijeh.

Nakon šest dana, 1045 kilometara i 9982 metara visinskih razlika, Petar je ušao u Prekopakru. Na ulazu u Međurić dočekao ga je mentor i prijatelj Marko Ljevar, s kojim je u posljednjim kilometrima zajedno vozio do cilja.

Ispred kuće u Prekopakri dočekala ga je bakljada, navijanje i traka koju je probio kao pravi šampion. „Bili su ovo jedni od najsnažnijih trenutaka u mom životu. A kad bi navečer sjeo i vidio poruke podrške… srce mi je bilo puno. Stvarno sam zahvalan svima.“

Povratak korijenima

Petar je 2013. otišao iz Hrvatske. Prvo Njemačka, zatim Švicarska. Ali srcem nikad nije otišao.

„Četiri puta godišnje dolazim kući. Brat mi je tu, roditelji, prijatelji. Žena i ja sanjamo povratak, i ovime sam si dokazao da nas ništa ne može spriječiti kad nešto zaista želimo.“

Iako voli ribolov i plesao je u prekopakranskoj „Seljačkoj slozi“, sada je biciklizam ono čemu najviše teži. I tko zna – možda jednog dana, iz Prekopakre, krene na još jednu biciklističku avanturu. Ali zasad – kod kuće je. I to mu je najvažnije. (mk)