Prijeti li nacionalnom stočnom blagu put u zaborav ili imaju svoj adut iz rukava?

Alen Ružička iz Končanice zaljubljenik je u izvorne, autohtone hrvatske pasmine. Na imanju ima četrdesetak konja hrvatskog posavca među kojima i najboljeg pastuha s Državne stočarske izložbe. Ništa neobično za ovaj kraj, ali ondje pase i 15-ak buša, a za sve je kriv jug, vrijeme kada je radio u Dubrovniku i upoznao uzgajivača Ivu Vidaka. Buša je sitno, otporno i nezahtjevno govedo krških krajeva. Daje buša i mlijeko i meso, ali Ružička se bavi isključivo uzgojem. Potražnje ima iako bi mogla biti i bolja.

-Interes je malo opao jer su rekli da će nam ukinuti poticaj, ali poticaj je 400 eura tako da interesa ima. Ženske junice se prodaju, muški telci malo slabije, ali ja sam zadovoljan – kaže Ružička kojem poljoprivreda ipak nije primarni izvor prihoda.

Želio bi Ružička u Končanicu dovesti još jednu izvornu pasminu, ali ovoga puta ovcu i to dubrovačku rudu. No, kada ga se pita može li se živjeti od uzgoja izvornih pasmina odmahuje glavom. Prije četiri do pet godina se, kaže, i moglo, ali više ne. Cijene su pale, a pada time u vodu i viđenje da se od autohtonih pasmina može lagodno živjeti ubirući poticaje.

Istarsko govedo i entuzijazam

Zna to i Hari Herak iz Poreča koji drži istarsko govedo, u usporedbi sa sitnom bušom to je div, govedo koje je nekada othranilo Istru. Danas ga siguran je Herak koji je i vlasnik šampiona Državne stočarske izložbe Montea drže entuzijasti.

-Osobno ja na držanju boškarina gubim, financijski gubim time što se bavim uzgojem. On je zahtjevan i ja to radim striktno iz ljubavi – kaže taj uzgajivač koji je poznatiji kao dreser pasa i sokolar.

Kod kuće ima šest boškarina, a u uzgoj se uključio iz želje za očuvanjem pasmine.

-Pošto sam ja već u godinama, a vidim da se mladi toga ne prihvaćaju išao sam malo pomoći očuvanju te naše autohtone pasmine. Šteta da jedna takva plemenita životinja koja je othranila familije i familije propadne i ode u zaborav. Znam da su današnje tendencije nabavljati novu robu, ali mi se trebamo držati i naše tradicije – smatra Herak.

Kakva je sudbina crne slavonske svinje?

Kao što su Istrijani ponosni na svoje govedo, tako su Slavonci i Baranjci ponosni na fajfericu, crnu slavonsku svinju kojoj tepaju da je crno zlato. Zlato koje je sve rjeđe. Dok je 2019. bilo 248 uzgajivača, 2023. ih je bilo tek 113. Velik udarac zadala je afrička svinjska kuga koja je brojna gospodarstva desetkovala. Ostalo je malo uzgojno valjanog rasplodnog materijala, ali za to nije kriva samo kuga.

-Imamo mi dosta novih uzgajivača koji su se pojavili prije izbijanja afričke svinjske kuge, međutim neki od tih novih uzgajivača su bili usudim se reći lovci na bodove za razne EU fondove. Oni imaju i dalje crne slavonske svinje, ali ne provode uzgojno valjani program – upozorava predsjednik Odbora za svinjogojstvo Hrvatske poljoprivredne komore i donedavno i sam uzgajivač fajferice, Antun Golubović.

Zbog toga je nemoguće znati jesu li njihove crne slavonske svinje čistokrvne i s njima se ne može pouzdano graditi uzgoj. Uzgoj koji ima potencijala, siguran je Golubović, jer su autohtone pasmine pogodne za držanje na malim gospodarstvima i za čijim mesom postoji ono što često zapinje, potražnja.

-Za mesom takvih svinja ima tržišta, ali imamo situaciju da imamo osjećaj da više nismo nikome potrebni, ni mi ni naša proizvodnja usudim se reći kvalitetnije hrane – razočaran je Golubović koji se pribojava da se oni koji su od fajferice odustali ili bez nje ostali njoj neće ni vratiti.

Je li konjogojstvo stočarsko svjetlo na kraju tunela?

Jedini sektor u stočarstvu koji je posljednjih godina rastao bilo je konjogojstvo, konkretno rastao je uzgoj hladnokrvnih pasmina, autohtonih hrvatskog posavca i hrvatskog hladnokrvnjaka. No, kako sada stvari stoje zlatno doba uzgoja i rasta je završilo.

-Ostat će oni koji se time bave, koji imaju uvjete, pašne površine i potporu. Oni će se zadržati, ali bojim se da više nećemo rasti i da ćemo sada ići prema dolje – predviđa predsjednik Središnjeg saveza udruga uzgajivača konja hrvatski hladnokrvnjak Miško Šklempe.

Razlog? Manja isplativost. Cijena u Italiji koja je glavno tržište pala je za 30 posto, pa je računica tanja. Od uzgoja hladnokrvnjaka i dalje se može živjeti, ali pod jednim uvjetom.

-Mogu živjeti oni koji imaju pedeset kobila i pašnjake, pa kada se zbroje potpore za pašnjake i potpore za kobile, dobijete nešto za proizvodnju za ždrijebe, onda je to pozitivna priča, a za ostale nadopuna budžeta – tumači Šklempe.

Otvara se nova niša za buše

Pozitivna priča ovih je dana stigla vezano uz buše. U radu iza kojeg stoje Vesna Ganter, Sabahudin Tahmaz, Emir Sjedović, Krešimir Kuterovac i Maja Gregić utvrđen je antikancerogeni potencijal mlijeka buše što otvara mogućnost razvoja proizvoda poput funkcionalnih mliječnih namirnica spravljenih od mlijeka buše. Jedna daje sedam litara mlijeka i jasno je da ne može količinski konkurirati konvencionalnim pasminama, pa bi ovo mogao biti put povećanja njene ekonomske vrijednosti. Mogla bi to biti dobra prilika.

-Mlijeko buše je jače, kvalitetnije i to je mlijeko ekstra kvalitete koje bi trebalo biti skuplje, ali nažalost teško da će to opstati i da će netko baš uzeti buše za mužnju. Ivo (Vidak) dolje u Konavlima baš muze buše i radi sir od mlijeka i ne može nasmagati dovoljne količine – kaže Ružička.

No na područjima na kojima nema toliko razvijenog turizma to će biti teže postići. Ono što bi se svakako trebalo postići je očuvati izvorne pasmine koje su nacionalno blago, ističe Golubović zabrinut za budućnost fajferice.

-Ukoliko Ministarstvo poljoprivrede uistinu nešto ne poduzme i ne bude li razmišljalo o crnoj slavonskoj svinji, ali i ostalim autohtonim pasminama mislim da ćemo mi bez toga ostati – pesimističan je Golubović.

To će biti gubitak dijela baštine i budućnosti i žalosno bi bilo da zbog nečijeg nemara izvorne, autohtone pasmine ostanu tek simbol prošlih vremena i da ih se gleda u spomenarima i na mobitelima, kažu uzgajivači.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.