Na Badnjak se malo jelo i malo pilo, ali med i bijeli luk s razlogom su bili na stolu

Blagdani kakve danas poznajemo i oni kako su se nekada slavili gotovo da više ni nemaju dodirnih točaka. To se možda najjasnije vidi upravo na Badnjak. Dok su danas u prvom planu kupnja, darovi i pretrpani trgovački centri, nekada se živjelo sporije, skromnije i okrenutije obitelji, vjeri i običajima. O Badnjaku nekada svjedoči priča Gordane Marte Matunci, čuvarice narodnih običaja bilogorskog kraja.

Pripreme od ranog jutra

– Badnjačka priprema započinjala je vrlo rano, jer je do Božića sve moralo biti spremno. Kuća se temeljito čistila, a hrana pripremala unaprijed. Na Badnjak se strogo postilo, bez iznimke. Na stol su dolazila jednostavna jela, grah i krumpir salata, kiselo zelje, pečeni krumpir, razne kaše i gibanice od heljdine kaše. Riba se rijetko jela, a meso je bilo strogo zabranjeno. Vjerovalo se da će onoga tko prekrši post zadesiti bolest, no iza tog “straha” krila se jasna poruka, umjerenost i poštovanje blagdana, priča Matunci. 

Zimi su se rijetko koristila i jaja jer ih kokoši nisu mnogo nosile. Čak su i životinje imale svojevrsni post, štale su morale biti očišćene, a blago se hranilo skromnije nego inače.

Topla kuća 

Jedan od ključnih simbola Badnjaka bila je vatra. Morala je gorjeti cijelu noć, od Badnjaka do Božića, kako bi kuća bila topla kada se ukućani vrate s polnoćke. Vatra je simbolizirala život, toplinu i Božju prisutnost u domu.

– Najsvečaniji trenutak bio je unos Božića u kuću. Taj je čin pripadao domaćinu, a pomagao mu je sin ili unuk, uvijek dječak. Domaćin bi tijekom dana pripremio platno u koje je stavljao slamu, sijeno i otavu, prebacivši sve preko ramena, a dječak je nosio upaljenu svijeću. Pred vratima bi se pozdravili tradicionalnim pozdravom: “Hvaljen Isus i Marija”, na što se odgovaralo: “Na vijeke hvale vrijedan”, prisjeća se Matunci. 

Molitva, simboli 

U kući je svjetlost dolazila isključivo iz vatre. Slijedile su želje za zdravlje, mir i blagostanje. Svijeća se postavljala u izdubljenu repu, a svi bi ukućani kleknuli i zajedno izmolili Oče naš. Domaćin je potom užetom obilazio oko stola i simbolično vezao njegove noge, dok je domaćica na goli stol slagala križ od ražene slame. Na stol je dolazila zdjela sa žitaricama, tri vrste luka te novac, sve blagoslovljeno i prekriženo, kaže Matunci dodajući da su se posna jela nosila svečano, uz božićnu pšenicu i raspelo. Jedan tanjur uvijek je bio okrenut naopačke, u spomen na one koji su te godine preminuli.

Najveća vrijednost

Na Badnjak se malo jelo i malo pilo. Prirodni antibiotik, odnosno med i bijeli luk bili su obavezni na stolu, kao simbol zdravlja i prirodne zaštite. Bor se nije kitio raskošno kao danas, blagdan se osjećao u tišini, molitvi i zajedništvu, a ne u ukrasima. Badnjak nekada nije bio dan obilja, već dan smirenosti, zahvalnosti i pripreme srca za Božić, vrijednosti koje se danas sve češće gube, ali upravo zato vrijedi ih ponovno ispričati i zapamtiti.