Upoznajte poljoprivrednika koji se ne boji novina i koji se uspješno probio na police trgovina

Kada je obitelj Suhanek u devedesetim godinama iz Vojvodine doselila u Dugo Selo Lukačko u Virovitičko-podravskoj županiji počela je uzgajati lubenice, rajčice i papriku, ali s vremenom su razvijali gospodarstvo, mijenjali i nadopunjavali kulture i došli do današnjih 40 hektara od toga 20 hektara povrća pri čemu su 2,5 hektara plasteničke proizvodnje. Do toga su, ističe sin Ivan koji je preuzeo OPG, došli zahvaljujući trudu, radu, ali i otvorenošću novim stvarima. Upravo su zbog svoje inovativnosti lani dobili Godišnju nagradu Virovitičko-podravske županije za razvoj poljoprivrede. Ivan Suhanek najponosniji je na pink rajčicu s kojom je krenuo prije desetak godina.

-Na početku sam plodove morao dijeliti jer su svi gledali kakve su to zelene rajčice, što je to, ali kako bi tko probao tako su tražili sve više i više i danas je jedna od mojih tvrtki uvoznik za sjeme pink rajčice od Yuksela iz Turske. Proizvodnja je u Hrvatskoj već dignuta na pola milijuna sadnica i na našim tržnicama od Dubrovnika do Osijeka u sezoni ima pink rajčica i ona je postala nešto normalno – kaže Suhanek.

 

Danas pink rajčicu uzgaja na dva hektara i u tijeku je investicija od jednog hektara visokotehnološkog plastenika u kojem samo ove godine očekuje prinos od 150 tona, pa se pink rajčica približava kulturi broj jedan OPG-a Suhanek, cvjetači. S oko pola milijuna sadnica oni su jedan od najvećih proizvođača cvjetače na kontinentu i ušli su na police nekoliko trgovačkih centara za što su morali ispuniti dosta stroge standarde.

-Nekada, kada smo počeli cvjetaču smo pakirali u rinfuzi u gajbi, nije bilo bitno kolik je broj komada jer se išlo na vagu da bi se onda prije deset godina prešlo na komadnu prodaju i postavio se standard 800 grama plus, minimalno 14 cm promjera glavice. Digla se kvaliteta, tko ju je mogao ispoštivati taj je opstao u proizvodnji, tko nije taj je nestao, ali nerealno je očekivati da vama netko plaća ili kupuje robu koja nije u standardu jer ako može dobiti robu od bilo kuda zašto bi platio nešto samo zato što je lokalno i domaće? Po meni kao proizvođaču to isto nema smisla – ističe taj poljoprivrednik.

No, da bi to postigao morao je usavršiti tehnologiju proizvodnje i mora pomno birati sortiment.

-Svake godine i dan danas radimo najmanje 20 novih hibrida, na vezi smo konstantno sa sjemenskim kućama i određujemo što nama najbolje odgovara u našim uvjetima, našoj klimi. Svaka godina ima svoje izazove, ali evo isfiltiriralo se nekoliko hibrida koji su se na našem polju pokazali najboljima – opisuje proces.

Svaka godina nosi svoj izazov

Danas je više od 80 posto cvjetače prva klasa. No, poljoprivreda je stalno učenje, usavršavanje, prilagođavanje, mijenjanje jer svaka godina donosi novi izazov.

-U rajčicama nam je dvije godine muku zadavala tuta absoluta koja se pojavila niotkuda. Ona je migrirala iz južnih krajeva i postala je naš problem, a do tada smo samo slušali o nekoj tuti koja pravi problem u Španjolskoj, pravi problem u Maroku, pravi problem u Turskoj i onda se pojavila kod nas. Prvu godinu je napravila štetu, pa smo se raspitali kako dalje, pokupili savjete, nakon godinu, dvije savladali tehnologiju i sada nam ne pravi više problem. Svaku godinu imate nešto novo, morate ovladati tehnologijom. Ne možete sjesti i čekati da se nešto samo riješi, neće se ništa samo riješiti – jasan je Suhanek.

 

Ni posao oko povrća se neće sam napraviti, niti će ga napraviti strojevi i roboti, pa su jedan od najvećih izazova u uzgoju ruke, radna snaga. Suhanek ističe kako je samo za deset tisuća kvadratnih metara jednog objekta kroz cijelu godinu potrebno šest zaposlenih. Polovinu njihovih radnika čini lokalno stanovništvo, polovinu strani radnici s tim da kako domaći radnici odlaze u mirovinu mijenjaju ih oni strani.

-Normalno, mladim ljudima nije interes raditi u polju. Kome je, Bože dragi to interes uopće i ne znam zašto ljudi misle da netko to ne želi, ne da naši ljudi ne žele to raditi nego nemaju potrebu takav posao raditi. Naći će nešto lakše, komfornije. Mislim, pa lakše je raditi u kancelariji za tisuću eura nego na polju za tisuću eura, nije li tako? Nije nitko kruha gladan da mora raditi nešto što ne želi – zaključuje Suhanek kojem je cilj u budućnosti modernizirati i optimizirati proizvodnju i biti još bolji jer siguran je da se od zemlje može živjeti.