Imao je samo sedam dana kad su ga primili u svoj dom: ‘Danas znamo da smo ispravno postupili’

Udomiteljstvo nije samo pružanje krova nad glavom, već pružanje sigurnosti, ljubavi, podrške i osjećaja pripadnosti djetetu kojem je to potrebno. Iza svake udomiteljske obitelji krije se priča o plemenitim ljudima koji su odlučili otvoriti vrata svoga doma i pružiti djetetu priliku za sigurnije odrastanje. Iako put nije uvijek jednostavan, upravo su mali svakodnevni trenuci i spoznaja da su nekome pomogli ono što udomiteljima daje najveće zadovoljstvo.

Gospodin Ivan Meštrić iz Čazme i njegova supruga već 22 godine udomljuju djecu. Za to vrijeme kroz njihov je dom prošao velik broj njih, od onih koji su u njihovu obitelj stigli gotovo odmah nakon rođenja pa sve do nešto starijih koji su uz njihovu podršku odrasli, završili škole, fakultete i uspješno krenuli svojim životnim putem.

Većina njih i danas ih posjećuje, kontaktira, javlja im svaki svoj osobni napredak i uspjeh.

Kada su prije više od dva desetljeća gospodin Meštrić i njegova supruga odlučili postati udomitelji, nisu tražili veliku životnu promjenu. Njihovi sinovi krenuli su svojim putem, a njih dvoje ostali su sami u velikoj kući.

– Nešto ranije sam otišao u invalidsku mirovinu, sinovi su se osamostalili, zaposlili. Supruga i ja smo se pitali: ‘Što ćemo sad?’. I tako je sve krenulo, prisjeća se dugogodišnji udomitelj.

Kaže da su se mogli odlučiti za udomljavanje starijih osoba, no izabrali su djecu. I tu je startala priča koja neprekidno i vrlo uspješno traje pune 22 godine.

Beba stara sedam dana 

Kroz dom Meštrićevih prošla su djeca različitih uzrasta. Neka su im stigla gotovo odmah nakon rođenja.

– Bilo je djece svih uzrasta. Udomili smo dječaka starog sedam dana, došao nam je praktički iz rodilišta. Taj trenutak nikada nećemo zaboraviti. Bilo je teško, ne brinuti za njega, već prihvatiti da se tako nešto može dogoditi. Jako smo ponosni na djevojku koja je uz nas završila Studij turizma i stekla titulu magistrice. Iako je kasnije živjela u domu, naša kuća za nju je ostala obiteljski dom u koji se uvijek rado vraćala, iskren je Ivan Meštrić, u čijim se riječima osjeti ono što udomiteljstvo može postati, povezanost koja ne prestaje u trenutku kada dijete napusti udomiteljsku obitelj.

Nije uvijek jednostavno

Meštrić bez uljepšavanja govori i o drugoj strani udomiteljstva, naglašavajući da nisu sva djeca ista, a neka iskustva zahtijevaju mnogo strpljenja i stručne pomoći.

– Nije jednostavno i lagano, određenih problema i poteškoća ima. Nisu sva djeca ista. Ponekad je bilo potrebno potražiti pomoć stručnjaka, pa smo išli u različite ustanove i na terapije. Od Vrapča, bolnice u Popovači, pa nadalje. Većina djece prihvatila je savjete i terapije, no bilo je i onih koji pomoć nisu željeli. Upravo su takve situacije među najtežima jer nije uvijek moguće pronaći način kako pomoći djetetu koje samo odbija pomoć, kaže udomitelj, sretan što je ljepših i radosnih trenutaka ipak bilo puno, puno više.

Najveće zadovoljstvo

Većina djece koja su prošla kroz njihov dom završila je srednju školu, fakultete, zaposlila se i nastavila svojim putem. No, veza s gospodinom Ivanom i njegovom suprugom nije time nestala.

– Svi koji su bili kod nas, redovito nam navraćaju. Onaj maleni dječak s početka priče je brzo i uspješno posvojen. Posvojitelji su tražili da, ako mi želimo, ostanemo u kontaktu. Mi idemo kod njih, oni dođu kod nas. Dječak je zadovoljan i sretan. To je najvažnije. Ponekad je sve to zaista teško prepričati i opisati. Najsretniji smo kad vidimo da smo nekom pomogli da odraste u zdravog, zadovoljnog i uspješnog čovjeka, iskren je Ivan Meštrić.