
MISLILI STE DA TOGA IMA SAMO NA FILMU: Bili smo na gaženju zelja, evo u čemu je tajna savršenog okusa
Dok današnje police trgovina nude kiselo zelje tijekom cijele godine, oni koji pamte okus prave domaće zimnice znaju da se kupovno ne može mjeriti s onim iz vlastite kace. Nekada je kiseljenje zelja u kasnu jesen bilo pravi obiteljski događaj, a tajna njegove nevjerojatne kvalitete ležala je u jednostavnom, ali nenadmašnom postupku – gaženju.
Iako se tradicija u mnogim kućanstvima i danas poštuje, vrijeme je ipak donijelo određenu modernizaciju. Teške drvene kace, daščice i kamenje danas su u većini podruma zamijenili praktičniji materijali, no osnovno pravilo naših starih ostalo je isto: bez dobrog gaženja nema ni pravog zelja.
Od drvene kace i kamena do plastike i vreće s vodom
Nekada se cijeli proces odvijao u velikim drvenim kacama koje su se prije upotrebe morale dobro ošuriti vrelom vodom i očetkati. Zelje se ribalo na drvenom ribežu izravno u kacu, slagalo u slojevima, solilo krupnom soli, a između redova ubacivale su se cijele glavice za sarmu, kojima bi se prethodno izdubio korijen (kocen) i napunio solju.
Nakon svakog sloja u kacu bi ušao netko od ukućana, u čistim gumenim čizmama ili bosih nogu, i ritmično gazio zelje sve dok ono ne bi pustilo vlastiti sok. Kada bi kaca bila puna, zelje se prekrivalo čistom lanenom krpom, na nju su išle drvene daščice posložene u križ, a sve se pritiskalo teškim, dobro opranim kamenom.
Danas smo se ipak modernizirali. Drvene kace koje su bile teške za održavanje i sklone rasušivanju zamijenile su velike plastične kace. Umjesto muke s traženjem i pranjem teškog kamena te slaganjem daščica, danas se na vrh kace jednostavno stavi čvrsta najlonska vreća napunjena vodom. Ona savršeno prati oblik kace, ravnomjerno pritišće zelje i ne dopušta ulazak zraka. No, ono od čega se nije odustalo jest gaženje.
Zašto je gaženo zelje žuće, tvrđe i traje do proljeća?
Upravo u načinu pritiskanja, odnosno gaženja, leži najveća razlika između pravog domaćeg i brzinski ukiseljenog zelja. Težina ljudskog tijela pri gaženju stvara snažan i ravnomjeran pritisak kojim se istiskuje svaki džep zraka, a vlakna polako otpuštaju vlastiti sok. Zelje tako fermentira isključivo u vlastitom gustom rasolu, zadržavajući svoju prirodnu zlatnožutu boju postajući čvrsto, kompaktno i hrskavo. Zbog takvog sporog i potpunog mliječno-kiselog vrenja stvara se visoka kiselost kao najbolji prirodni konzervans pa dobro ugaženo zelje ne omekša već u veljači, već bez problema ostaje tvrdo, žuto i svježe skoro do kraja proljeća.












