Uz četvero vlastite djece, supružnici Bis iz Daruvara skrbe i o tri udomljene djevojčice

DARUVAR – Ministra rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Josipa Aladrovića nedavno je najavio povećanje naknada za udomitelje, u nadi da će se na taj način broj udomitelja u Hrvatskoj povećati. No ljudi koji su se već posvetili toj plemenitoj misiji kažu kako nikakva naknada ne može nadomjestiti vrijeme i ljubav koje posvećuju djeci koja stižu u njihov dom. Ipak, pomisao da će veće naknade privući nove udomitelje, posebno mlade, veseli, priča nam Sabina Bis, udomiteljica iz Daruvara.

– Vjerojatno ima ljudi koji se time bave iz nekih financijskih razloga, no vama to ne može nadomjestiti ništa, ni vaše vrijeme ni ljubav. Ljubav koju dobijete od djeteta je nešto neopisivo, to je najveća nagrada. Vjerujem da će se više ljudi odlučiti na udomiteljstvo, voljela bih da se privuče više mladih ljudi. Nedavno sam srela jednu udomiteljicu koja je dobila bebu od osam mjeseci, možete misliti kako je to kad vam dođe takva beba kojoj morate pripremiti sve od hrane, odjeće… – govori. Obitelj Bis ima četvero svoje djece, ali i troje udomljene. Udomiteljstvom se bave otprilike šest godina, a Sabina se prisjetila kako je sve krenulo.

– Oduvijek sam se željela baviti udomiteljstvom. Našla sam supruga koji je imao razumijevanja i iste želje kao i ja. Kad smo imali troje djece, zaključili smo da imamo dovoljno slobodnog vremena i ljubavi da se možemo posvetiti još nekoj djeci i tako smo krenuli. Prvo je došla jedna djevojčica, a sad ih imamo tri. Nismo neki veterani, ali lijepo nam je – ističe. Dosad su na skrbi imali četiri djevojčice koje su pri dolasku u obitelj imale 11, 16, 10 i 2 godine.

– Jedna djevojčica kod nas je šest godina, druga je bila nešto manje, oko godinu dana, treća je kod nas godinu i pol, a zadnja djevojčica koja nam je došla kod nas je par mjeseci – ističe majka četvero biološke djece stare 13, 12 i 10 godina te bebe od dva i pol mjeseca. Djeca se međusobno vrlo dobro slažu, naglašava.

– Oni njih prihvaćaju kao sestre, kad smo krenuli s prvom djevojčicom, one su napisale pisma kako jedva čekaju da im dođe starija seka, nacrtale crteže i pripremile joj sobu. Stvarno mislim da to ne bi uspjelo bez njih i da se ta djeca ne bi osjećala toliko prihvaćenom da nema njih, one su ta spona između mene i njih – navodi Sabina koja je i sama odrastala u obitelji s četvero djece.

– Volim tu toplinu doma, kad nas je puno kod kuće, ta galama, užurbanost, komešanje, to je nešto sa čim sam odrasla i što volim. Uz četvero svoje djece naravno da tu ima komešanja i svega, ali ako možete nekome pružiti dom, ljubav i sigurnost, ne vidim razlog zašto ne biste, osobito ako imate potporu supružnika i djece, onda to ide bez problema – priča. Smatra kako nije teško biti udomitelj, no razlog tako malog broja udomiteljskih obitelji vidi u razmišljanju mladih.

– U današnjem društvu pojedinci su više orijentirani na sebe i svoja postignuća te slobodno vrijeme. Većinom danas obitelji imaju po jedno ili dvoje djece, rijetko više. Oni koji imaju više djece, poput mojih kolega i mene, mi svoj život podređujemo i prilagođavamo njima. Mislim da je to generalni problem, no možda sam u krivu. Meni je prvenstvena uloga majke i ne znam zašto to ne bih pružila nekom tko to spletom okolnosti nema. Udomiteljstva ima jako malo u Hrvatskoj i žao mi je što se mlađi ljudi time ne žele baviti – kaže. U Daruvaru poznaje nekoliko udomitelja s kojima razmjenjuje iskustva te kojima se obraća ako dođe do bilo kakvih problema. Sabini problem nisu naknade već nedostatak udruge udomitelja.

– Žao mi je što nemamo neku udrugu gdje bi se mogli više družiti. Ova korona nam nije pomogla. Dala sam si neki cilj i razgovarala s prijateljicama da bi kroz godinu ili dvije otvorili udrugu za potporu nama udomiteljima kod prepreka i problema kako bismo mogli jedni drugima pomoći, da imamo neki prostor da se nađemo i profesionalce koji bi nam pomogli. Problemi uvijek postoje i s vlastitom i s udomljenom djecom, ima problema u školi, naravno kad djeca dođu iz disfunkcionalnih obitelji to je još teže, a vi to dijete ne poznajete dovoljno pa trebate pomoć psihologa, a i vama treba potpora da biste znali kako se suočiti s tim problemima poput ocjena, ponašanja i slično. To nije jednostavno i treba strpljena i razumijevanja okoline – ističe. Premda bi voljela da se više mladih odluči na udomiteljstvo, ipak je svjesna kako nije sve tako lako jer su u pitanju dječje sudbine i nije svatko stvoren za taj plemeniti posao. Na kraju zaključuje kako je najvažnije da se djetetu posveti dovoljno pažnje kako bi izraslo u stabilnu osobu koja zna što želi i zna se izboriti za sebe i dobre ciljeve.