Važan je Pelješki most, važni su euro i šengen. Ali, važan je i jedan daleko manje eksponiran potez Vlade

Svaki čovjek bi u životu trebao bar mjesec dana raditi terenski posao lokalnog novinara. Nema sumnje da bi se za to vrijeme susreo bar s jednom ljudskom sudbinom koja bi mu otvorila oči i omogućila mu da spozna koliko je beznačajna većina naših svakodnevnih žalopojki. I koliko trebamo biti zahvalni na onome što imamo.

A kad posao u lokalnom novinarstvu radite godinama, neminovno je da ćete se više puta naći u situaciji da se pred pojedinim ljudskim sudbinama totalno raspadnete. I to ne samo u trenutku kad se upoznajete s tuđom tugom, nesrećom ili nepravdom, već i kasnije, svaki put kad ih se ponovno sjetite.

Najava uvođenja besplatnih obroka za sve školarce u Hrvatskoj u mojem je slučaju probudila i danas potresno sjećanje na nevjerojatnu priču iz jedne seoske škole na području Bjelovarsko-bilogorske županije u koju sam se uputila kako bih napravila prilog o zanimljivom školskom projektu. Stigla sam baš u vrijeme školskog ručka. Od desetak učenika, učiteljica je izdvojila jedno dijete i povela ga u drugu prostoriju.

„On jedini ne jede pa ga izvedemo da ne gleda drugu djecu za vrijeme ručka,“ objasnila mi posve rezignirano učiteljica.

Prvo sam mislila da nisam dobro shvatila, no dodatno pojašnjenje raspršilo je sve sumnje. Djetetu roditelji nisu mogli plaćati školsku kuhinju, a iz nekog razloga nisu ostvarivali uvjete da ono ima pravo na besplatan školski obrok. Pa je to dijete, dok su njegovi školski prijatelji jeli, moralo van. Da nije neugodno ni njemu ni njima, pojasnila je učiteljica. Iako je prošlo više od deset godina od toga događaja, i danas, dok se, pišući ovaj tekst prisjećam toga, osjećam istu buru emocija – neopisivu tugu zbog spoznaje da u našoj sredini u 21. stoljeću još uvijek ima djece koja su gladna te nevjericu i bijes zbog činjenice da ni spomenuta učiteljica, ni ravnateljica škole nisu po tom pitanju poduzele apsolutno ništa te da je jedino rješenje do kojeg su došle izdvajanje djeteta iz razreda dok drugi jedu. Ne sjećam se kako sam uopće od šoka odradila zadatak zbog kojeg sam došla u školu, ali sjećam se da sam plakala cijelim putem do redakcije.

Iako ih je moguće riješiti i puno prije, na žalost neki se problemi riješe tek kad za njih saznaju mediji. Je li se ravnateljica spomenute škole uplašila moguće reakcije ako se dozna za slučaj koji i danas može smatrati svojom vlastitom sramotom, je li se postidjela i odjednom počela suosjećati, ne znam. No, nakon službenog upita iz redakcije i ponude da zajednički pokušamo pronaći „sponzora“ za školski obrok tom nesretnom djetetu, ravnateljica se trgnula i, uz pomoć osnivača ipak uspjela osigurati potrebna sredstva. Nakon puno tuge i gorčine, ta je priča dobila sretan završetak. No, svaki put kad bih je se kasnije sjetila nisam mogla ne zapitati se koliko je u Hrvatskoj još djece koje sklanjaju u drugu prostoriju dok njihovi školski kolege jedu.

Srećom, od tog događaja su otvoreni brojni humanitarni i socijalni fondovi, dio novca je osiguran u europskoj blagajni pa je broj gladne djece u Hrvatskoj posljednjih godina zaista sveden na minimum. Ako ih još i ima, njihova bi priča sretan završetak trebala doživjeti već u siječnju iduće godine kada će, prema najavama, besplatan školski obrok biti osiguran za svu djecu u Hrvatskoj. Vlada je ovaj tjedan u hitnu saborsku proceduru uputila dopunu Zakona o odgoju i obrazovanju, što je posljednji korak do realizacije mjere koja treba ukinuti razlike među osnovnoškolcima.

Pred kraj godine obično se zbrajaju uspjesi i neuspjesi čelnika, vlada, ministarstava. Na kraju 2022. na popisu uspjeha Vlade RH vjerojatno će se isticati velike stvari, one za povijest – završetak izgradnje Pelješkog mosta, ulazak u šengen, uvođenje eura… Možda nije povijesno važna, ali i odluka o besplatnom obroku za svakog školarca u Hrvatskoj velika je stvar. Ona je garancija da više jedno dijete u zemlji neće napuštati prostoriju da gladno ne gleda druge kako jedu.