Fašenska nedjelja: ‘Mačkare’ su išle selom, formirale svatovsku povorku i pepelom i pljevom ‘zatrpavale’ zlo

Jedan od najsvečanijih i najveselijih dana tijekom poklada je i danas u mnogim dijelovima Hrvatske ‘fašnička’ ili ‘fašenska’ nedjelja, dan kada su i naši stari feštali, ‘norili’, maskirali se, njegovali narodne običaje svoga kraja.

U ruralnim dijelovima ljudi bi se okupljali sa svih strana, formirali povorke, častili jelom i pićem, svirali razne instrumente, pjevali prigodne pokladne pjesme, dok bi ‘fašničke nedjelje’ u gradovima ipak bile malo drugačije. Tamo su se organizirali maskenbali, ponajviše za gospodske obrtničke obitelji, čiji su članovi tom prilikom pokazivali neobične toalete i lijepe maske, nerijetko ukrašene čipkom, finim materijalima i tkaninama.

Svatovska povorka 

– U našem bilogorskom kraju, na selu smo njegovali autentične ‘mačkare’. Dogovarali smo sastanke, posjećivali jedni druge, okupljali svirce i fašnički orkestar, pjevali, plesali, pekli razne kolače, nastojali da ‘fašenska’ nedjelja bude originalna. Tog su dana ljudi bili slobodni, nisu radili, mogli su se ‘mačkarama’ puno više posvetiti nego tijekom nadolazećeg utorka. Prema starim običajima, za maskiranje smo koristili podsuknje, ‘firange’, stare vojničke odore, bluze, suknje, a na području Bilogore nekako najučestaliji su bili ‘fašenski’ svatovi. Muškarci bi se oblačili u mladenke i najčešće su to bili visoki, mršavi muški u kratkim suknjama. Ostali bi se smijali njegovim tankim, dugačkim nogama. Šalu su ti muškarci radosno prihvaćali, nije to bilo nikakvo ruganje, već prava, iskrena zabava. Mladoženja je pak bila manja, po mogućnosti deblja ženska. Oboje bi plesali, skakali, divljali, veselili se. Mladence su u stopu pratili djeveri i djeveruše obučeni naopačke, govori Gordana Marta Matunci, vjerna čuvarica bilogorskih narodnih običaja.

Naime, ljudi su se tako oblačili jer se vjerovalo da će svima, čak i onima koji su se slučajno našli u društvu naopako obučenih, sreća pokucati na vrata. Suknje su se zato vezale otraga, prema naprijed su išli veo i čipka, a brojne ‘mačkare’ u povorci na potiljak su stavljale kapicu s naslikanim očima, ušima, ustima. Izgledalo bi kao da čovjek hoda unatrag.

Pepeo i pljeva

– Maske smo izrađivali od mahovine, šiblja, slame, perja. Njih bi lijepili na kutije, izrezivali oči i tako dobili pravu pravcatu masku koja je morala izgledati strašno, jezivo, biti u kombinaciji s rogovima, dugačkim jezikom. Putem bismo zvonili zvoncima svih vrsta i veličina, iz velikih vreća sipali pepeo i pljevu. Smisao je bilo simbolično zasipati zlo, odnosno blato koje čovjeka ne čini čovjekom, pojašnjava Matunci.

 

Nakon obilaska sela, vesela povorka završavala bi u nečijoj kući, tamo donijela sve ranije prikupljeno, od krafni, poderanih gaća, do vina i rakije. Često su ‘mačkare’ selom vozile tačke s punom bačvom vina.

Kaže Matunci da je tijekom ‘fašenske’ nedjelje bilo najvažnije maskirati se tako dobro i mudro, da jedni druge nisu uspijevali prepoznati. Na feštama po kućama, u vatrogasnom ili nekom zadružnom domu maske se nikad nisu skidale, već se pod njima jukalo, skakalo, plesalo i pjevalo. Ogromno značenje i simboliku imalo je upravo skakanje.

Bučno, glasno

– Tijekom fašničkih obreda ljudi su skakali što više i žešće su umjeli, jer što bi u visinu išli više, vjerovalo se da će toliko narasti lan, pšenica ili konoplja. Moralo se ‘larmati’, galamiti, vikati, cičati, škrebetati škrebetaljkama, posebnim drvenim napravama. Buka se stvarala i loncima, poklopcima, drvenim zdjelama, motikama, rifljačama, zveketom lanaca i željeza, a maske izrađene od drvenih zdjela nerijetko bi bile premazane krvlju životinja, vjerujući da kao takva štiti od zla, prisjeća se gospođa Matunci.