Danas počinje korizma, na dan kada su gazdarice ‘iskuhavale’ suđe u pepelu i njime suzbijale štetočine

Čista srijeda ili Pepelnica kršćanski je spomendan kojim počinje korizma, a karakterizira ga pokora, nemrs, strogi post i razmišljanje. Na današnji dan, diljem Bilogore pripremala su se posna jela, razne salate i kaše, pekao se domaći kruh premazan uljem ili bijelim lukom. Domaćice su na Pepelnicu ‘iskuhavale’ suđe u pepelu, snažnom antiseptiku skuhanom u velikoj količini vode.

– Najbolji je bio bukov pepeo. S njim se pralo mnogo toga, od drvenarija u kući, do odjeće. Muški su na pepelnicu pepeo mutili u kantama i potom ličili donje dijelove kuhinje, često ne znajući da pritom rade dezinfekciju. Neki su farbali i peći, drvene zidove, dok su gazdarice pepeo uglavnom posipale po vrtu. Tako su suzbijale štetočine, govori Gordana Marta Matunci, čuvarica narodnih običaja.

Na Čistu srijedu muškarci su se oblačili u žene, uzimali plugove i drljače, ‘garili’ lica te oko svoje kuće i domaćinstava iscrtavali krug, simbol zaštite od nesreće, bolesti, zaraza, pomora blaga. Strogo se postilo, pilo se jako malo, kako su stari ljudi govorili: “Samo za krv”. U crkvama se prakticiralo ‘pepeljenje’, odnosno posipanje vjernika pepelom čime se slala snažna poruka pokajanja za loše postupke.

– Počinje korizma u trajanju od 40 dana i u ta su se vremena ljudi najviše odricali mesa, da bi se organizam malo odmorio, oslobodio svih nakupina i tereta u crijevima. Korizma je značila i početak radova u polju, vinogradima. Kroz ožujak su se slavili razni sveci i svetkovine, dakle Četrdeset mučenika, Josipovo kad je valjalo saditi cvijeće i povrće, cijepiti voćke, zatim Blagovijest ili devet mjeseci do Božića. Govorilo se da na taj svetak na našoj Bilogori cvate blago plamenim jezičcima, govori Matunci.

Ti plameni jezičci zapravo su bila mala ležišta nafte i plina, koja bi se povremeno ‘zapalila’.

– To vjerovanje je posebno zanimljivo. Tog dana, ako bi muškarci krenuli u šumu morali su ponijeti malo svete vode, posvećenu kredu i svetom vodom prekriženu lopatu. Oko plamena bi napravili krug i lagano kopali. No, u tim trenucima nitko nije ni progovorio. Strahovali su, da će se za takve, brbljave otvoriti zemlja i progutati ih, prisjeća se Gordana Marta Matunici, otkrivši kako se tijekom korizme u kuće nije unosilo proljetno cvijeće.

Na taj način su se proljetnice čuvale, postojale i opstajale. Brale bi se uoči Cvjetnice, zadnje korizmene nedjelje i proslave Isusova ulaska u Jeruzalem. Najčešće su to bile ljubičice, koje su se stavljale u lavor ili posudu s vodom za umivanje te formirale u kiticu cvijeća za blagoslov na Cvjetnu nedjelju.