Jednu među košnice odvela udaja, druga se među njima rodila, treća je redarka za pčele: Ovo je priča naših pčelarki o ljubavi prema pčelama

Pčele su vrsta u kojoj glavnu riječ vode ženke dok su mužjaci, odnosno trutovi na dnu hijerarhije. No, iako u košnicama dominiraju ženke, u brizi oko njih vodeći su muškarci. Statistike pokazuju da su tek trećina pčelara u svijetu žene. Među košnicama se posljednjih 15 godina ugodno osjeća Garešničanka Tatjana Balja.

-Što me je ponukalo za pčelarstvo? Udaja i ljubav. Suprug se bavio pčelarstvom, a uz njega sam i ja zavoljela pčele – iskrena je Balja.

 

Bjelovarčanka Ljubica Martinčević pčelari već više od pola stoljeća. Počela je uz oca, a posljednjih trideset godina to radi sama. Imala je više od 300 košnica s kojima je selila od Slavonije do Banovine, ali godine i nju lagano sustižu, pa je i košnica manje.

-Više nisam seleća pčelarka, imam više od 60 košnica na stacionaru i još uvijek se bavim time. Ostala mi je ljubav, to je urođena ljubav jer mogu reći da sam se maltene rodila u košnici – priča svoju pčelarsku povijest Martinčević.

 

Još i danas radi med, medne mješavine za imunitet, med u saću, propolis i jedna je od rijetkih koje pčelare same.

-Rijetka samostalna pčelarka. U Bjelovaru smo samo dvije samostalne pčelarke koje to rade bez supruga. Moj suprug ne pomaže jer je alergičan – ističe bjelovarska pčelarka.

Pčelariti je sve teže, ali bez njega ne mogu

U njenih pedesetak godina puno toga se u pčelarenju promijenilo. Danas je teže.

-Nisu to više prinosi kakvi su nekada bili. Nekada nismo uopće razmišljali hoće li nešto zamediti ili neće, meda je uvijek bilo. Tekao je med iz košnice, a danas, danas je to teško – opisuje pčelarsko jučer i danas Martinčević.

No, ne može ona bez pčela, pa se pčelinjaku uvijek vraća.

-Prvo kada dođem na selo idem vidjeti pčele, a onda sve ostalo. Uvijek će morati biti barem pet, šest košnica. Tek toliko da imam za sebe – priča gospođa Ljubica.

Strast je to koju razumiju samo pčelari i pčelarke jer ima nešto magično u radu, plesu i zujanju pčela.

-Pčele imaju osjećaje, one su i ljute i sretne. Uđu ti pod kožu, a kada malo duže slušaš njihovo zujanje i kada si malo dulje s njima to je opuštajuće – opisuje što je to tako privlačno kod pčela Balja.

Netipična pašna povjerenica

Među pčelama je odrasla i Martina Puškarić, pamti obilaske pčelinjaka u djetinjstvu, a njena obitelj pčelari i danas. I ona je u tom svijetu, ali u drugoj ulozi, onoj pašne povjerenice Pčelarskog društva Moslavina Otok Ivanić. Pašni povjerenici su svojevrsni pčelinji urbanisti i pčelarski redari jer su zaduženi za smještaj pčela i vode brigu o poštivanju Pravilnika o držanju pčela.

-Pčele nisu životinje koje mogu biti unutar nekog ograđenog prostora nego lete svuda okolo i to dva kilometra daleko i onda uvijek moramo paziti na okruženje. Postoje pravila koliko pčelinjak mora biti udaljen od institucija, susjeda i drugih pčelinjaka – objašnjava ulogu povjerenika/ca Puškarić.

 

Upravo pašni povjerenici odnosno povjerenice o tome moraju voditi računa. No, Puškarić nije tipičan povjerenik.

-Upravo zbog svog roda ja nisam tipičan pašni povjerenik. Moji kolege su obično ljudi koji su bili policajci, vojnici. Malo ‘ozbiljniji’ pripadnici muškog roda – smije se Puškarić.

Od 125 pašnih povjerenika Hrvatskog pčelarskog saveza samo su dvije povjerenice, Martina Puškarić i Vera Marušić, povjerenica Pčelarske udruge Bilogora Bjelovar. Puškarić je izabrana za povjerenicu zajedničkom odlukom njene udruge koja je željela palicu vođenja na svim razinama predati mladim snagama. Negativnih komentara stoga nema pogotovo jer pčelari znaju da je tu da im pomogne, pa i s primjerice rješavanjem administracije.

-Recimo mom djedu koji ima 90 godina nije najveći užitak dana kada dobije obrazac koji mora popuniti – s osmijehom priča Puškarić i dodaje kako su pašni povjerenici/ce i zato tu.

Iako dužnost pašne povjerenice radi uz redovan posao Puškarić ne žali.

-Meni najljepši trenutak zna biti kada me nazove neki od mojih pčelara iz udruge jer se sjetio da mi je rođendan. Lijepo je vidjeti da se iz dijela kada mi radimo nešto za njih i oni sjete nas i da se rode ti mali znaci pažnje – kaže naša sugovornica.

I Puškarić i Balja i Martinčević dokaz su da pčelarstvo na svima razinama može biti ženska priča, priča koju je Balja i proširila na primjerice hostel za pčele kojim želi ljudima približiti ta dragocjena bića.

-Na taj način smo na OPG-u nastojali približiti pčelarstvo i ljude podučiti da znaju koliko je to važno – ističe Balja.

Bez pčela nema života, a pčelarke s kojima smo razgovarali su neumorne čuvarice tih dragocjenih bića.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.