Zvali su ga Pele: Tko se sjeća Marina Lalića, čuda iz Hajdukove škole?

Marin Lalić istinska je živuća bjelovarska sportska, posebice nogometna legenda. Čovjek je to rođen 30. studenoga 1969. godine u malenom selu Patkovac nedaleko Bjelovara s tim da je on upravo u Patkovcu započeo svoj nogometni put. Kao pionir igrao je za obližnje niželigaške momčadi – NK Slavija Severin i NK Fenor iz Nove Rače (današnji NK Trnski), a već je tada pokazivao veliki talent. Da sve ovo neće ostati samo na pustim pričama, odnosno da se radi o nebrušenom talentu dokazuje činjenica da je popularni „Lale“ krajem 80-ih godina prošloga stoljeća privukao pozornost tadašnje velike četvorke (Dinamo, Hajduk, Crvena Zvezda, Partizan).

Našao se na zagrebačkoj selekciji gdje ga je klub iz Maksimira odmah pokušao dovesti. Međutim, Lalić se naposljetku odlučio za splitski Hajduk. To zbog toga što je, kako nam sam kaže, odmalena navijao upravo za Splićane. Dakle, ovdje možemo reći da mu se ostvario dječački san. Veliki je to bio korak za Lalića s obzirom na to da se na jug otisnuo sam, sa svega 13 godina. Devet je godina bio član Hajduka pritom prošavši sve selekcije – od pionira do seniora. Trener u pionirskom uzrastu mu je bio Dragan Slišković, kao juniora su ga vodili Sergej Krešić i Stanko Poklepović „Špaco“, dok se iz seniorskih hajdučkih dana naš sugovornik prisjeća Josipa Skoblara, Luke Peruzovića, Petra Nadoveze pa i bugarskog stručnjaka Ivana Vucova.

Ovaj nogometni mag se među Hajdukovim seniorima našao sa samo 16 i pol godina zabilježivši 30-ak nastupa, a o kakvom se igraču radi slikovito su svojim izjavama dočarali njegovi suigrači Alen Bokšić te Joško Jeličić. Naime, Bokšić je rekao –Ma, ja nikada nisam bio među najboljima u svojoj generaciji. Uvijek bih po kvaliteti bio negdje četvrti ili peti. Tu je bio Marin Lalić, tada vjerojatno najbolji junior na svijetu! On je u svojim juniorskim danima za nas bio ono što je sada Messi! Jeličić je Lalića usporedio s legendarnim Brazilcem Peleom što je možda imalo još veći značaj. Potvrdio nam je Lalić da mu takve usporedbe itekako laskaju uz napomenu da se on, osim s Bokšićem i Jeličićem odlično slagao i s Igorom Štimcem te Slavenom Bilićem. Priznat ćete, zavidno društvo.

„Lale“ je sa Splićanima osvojio dva jugoslavenska kupa (sezone 1986.-1987. i 1990.-1991.), ali i juniorsko prvenstvo bivše države u sezoni 1984./1985. Kaže nam naš „Lale“ da je već s 18 godina postao član jugoslavenske omladinske selekcije, a to da je na leđima tridesetak puta nosio broj 10 dovoljno govori. Suigrač mu je i tom prilikom bio Bokšić, inače njegov dugogodišnji cimer. Lalić je Hajduk napustio 1992. godine zbog neslaganja s tadašnjim direktorom Ivanom Buljanom te je otišao u portugalske prvoligaše S.C. Salgueiros i F.C. Pacos de Ferreiru. Dodajmo da je Salgueiros najbolje rezultate imao upravo kada je tamo bio Lalić. Po povratku iz Portugala Lalić je nastavio s uspjesima. Igrao je za NK Bjelovar (vrijeme kada su Bjelovarčani participirali u drugoligaškom društvu) te Mladost iz Ždralova koja je participirala u trećem rangu hrvatskog nogometa. Kako nam kaže, neizbrisiv trag ostavila je prijateljska utakmica 7. lipnja 1995. godine između Bjelovara i tadašnje Croatije. Bila je to prava bjelovarska rapsodija koja je protiv „sinova“ još jedne legende – Miroslava Ćire Blaževića okončana pomalo nestvarnim rezultatom – 5:1.

Igrao je Lalić i za HNL klubove: Zagreb, Hrvatski dragovoljac, Mladost 127 iz Suhopolja pa i zaprešićki Inter. Istaknuo se kao najbolji strijelac momčadi Dragovoljca u sezonama 2000. /2001. i 2001./2002.

Nakon što je 2005. „objesio kopačke o klin“, Lalić je bio pomoćni trener u Suhopolju i NK Zelina, odnosno glavni trener u Bjelovaru te NK Trnski Nova Rača. Danas ima 55 godina te je trener bjelovarskog U-13 uzrasta i bjelovarskih juniora. Sa svima njima ostvaruje zapažene rezultate, a svojim znanjem pomaže i Bjelovarsko-bilogorskog nogometnog drugoligaša Zvijerce. Stoga, ovoj legendi s blistavom nogometnom karijerom želimo nastavak zapaženog rada s tim da nam je ona na kraju razgovora rekla da bi se nekada željela okušati u treniranju nekog prvoligaškog kluba. Nadamo se da će se Laliću želja ostvariti jer je to on itekako zaslužio.

Filip Mlinar