Odbio Njemačku i pokrenuo mlin na kamen, a sada svi žele njegov kruh!

Za Igora Sokača iz Cabune kod Suhopolja brašno je život. 15. listopada 2013. osnovao je OPG i otvorio mlin, ali ne moderan sa suvremenom tehnologijom. Kada ga se pita koliko je njegov mlin star samo se nasmije i kaže:

-Recimo, ja i vi zajedno i još malo više – smije se Sokač.

Ponovno su se te 2013. naime počela okretati sada oko sto godina stara tri kamena mlina koja je naslijedio od djeda Martina i jedan je od rijetkih ako ne i jedini na čijem se mlinu kamen okreće svaki dan, iz kojeg brašno izlazi svaki dan. U čast djedu OPG je nazvao Dedin mlin, a kako to često biva u tom su ga smjeru neočekivano pogurale nevolje koje mu je život priredio.

-Završio sam školu za mlinara i radio u virovitičkom Poljoprometu koji je nažalost kao i svi ostali otišao u stečaj. Kada se nađete na ulici, pred zidom, bez ičega i nemate nikakvog drugog izlaza jer ste mlinar po zanimanju, znate mljeti, znate tehnologiju žitarica, ne znate tehnologiju strojobravara i autoindustrije, morate se okrenuti nečemu što je bio vaš životni poziv, a moj životni poziv je bio mlinar – priča Igor.

 

U mlinu je kaže i odrastao. Nakon dobivanja otkaza alternativa je bila Njemačka, no nije to za njega bila stvarna alternativa. Ostao je radije doma, upregnuo snage i pokrenuo Dedin mlin.

-Mislim da je to više nego ljubav. Kada odrastete u nečemu i s nečim onda to i zavolite. E sad, jesam li ja to zavolio previše ili premalo, vjerojatno previše i na svu sreću sada od toga živi cijela obitelj i cijela obitelj je uključena u mlinarstvo – ponosno ističe taj cabunski mlinar.

Što danas znači biti mlinar?

No, nije biti mlinar ono što je nekada bilo.

-Nema više one uslužne meljave, nema više ni onih žitarica koje bi ljudi donosili, nemaju ih gdje ni čuvati. Ima i dalje upita i uslužne meljave, ali ne toliko da vi možete od toga živjeti, ne možete vi samo od toga živjeti jer više nema bakica i dedeka koji su odrasli na toj hrani – priča Sokač.

No, to što nema uslužne meljave ne znači da je mlinar zanimanje kojem je mjesto u nekim prošlim vremenima. Sokač dio žitarica uzgoji sam, dio otkupi i sam sve proizvodi. On uzgaja, mlin melje. I to ne samo pšenicu.

-Izlaze raženo brašno, heljdino, kukuruzno, kukuruzna krupica, pir. Deda samelje sve što se može samljeti – priča nam gospodin Igor.

I sve što deda samelje se i proda, a brašno, domaće, svježe odlazi u sve krajeve Hrvatske pri čemu možete kupiti vreću, ali i kilogram brašna. Nije obitelj Sokač postavila limit i ne obraća se samo onima koji trebaju puno.

-Čak znam poslati i pola kilograma. Prakticiram metodu ‘probajte prvo, pa ako vam se svidi naručite ponovno’ – otkriva nam svoju prodajnu filozofiju.

 

Brašno samljeveno u njegovom mlinskom stogodišnjaku nije onakvo kakvo kupujemo u trgovini.

-Ne postoji, nema tog mlinara, nema tog kamena na svijetu koji će napraviti bijelo brašno, znači tip 550 na kamenom mlinu ne postoji. Što se tiče pšenice postoje dva tipa brašna, a to su krušno i integralno. Krušno brašno je brašno od kompletne jezgre pšenice i to je crno brašno ili tip 1100 ili tip 1600 i integralno brašno od cijelog zrna – tumači Sokač.

Ljudi se sve više okreću takvom brašnu, sve više ga traže pri čemu prednjače manje sredine, a ne veliki gradovi. No, svi koji žele brašno iz Dedinog mlina, napominje gospodin Igor, moraju znati da Deda ne može raditi brzo kao industrija. Ako radi od sedam ujutro do sedam predvečer samljeti može najviše 700 kilograma, pa ne mogu ni kupci onda očekivati da će brašno nužno dobiti odmah sljedeći dan. Za njega naime postoji red čekanja. Kao kod doktora.

-Svi koji god naruče će doći na red, ali ako to naručite danas i sutra biste to htjeli na kućnom pragu to tako ne može, deda ne može raditi na taj način jer deda je star više od sto godina – smije se gospodin Igor tepajući svom mlinu.

 

I treba malo strpljenja, posebno jer od prije dvije godine ima i drugi zadatak i glavnog kupca jer Sokači su uz pomoć europskog novca otvorili i svoju pekaru, ali ne bilo kakvu pekaru.

-Išli smo na ono staro i napravili smo pekaru u kojoj pečemo kruh na drva, sazidali smo velike krušne peći, tu ložimo vatru i pečemo kruh na drva – kaže Sokač.

 

I tako se Cabunom šire zamamni mirisi domaćeg kruha napravljenog od domaćeg brašna, sve na starinski način i tako nas podsjećaju da se trebamo smiriti i usporiti.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.