Jedva zakoračio u tridesete, a već ima 15 godina pčelarskog staža: Bruno je najsretniji među košnicama, ovo je njegova priča

Bruno Barišić na pčelinjaku u Velikom Trojstvu ima 70-ak košnica isključivo na stacionaru, a iako ima tek 31 godinu taj mladi pčelar može se pohvaliti s već 15-ak godina pčelarskog staža. U prvom ili drugom srednje se, kaže, počeo ozbiljnije baviti pčelarstvom, nabavio prvu košnicu, ali svijet pčela ga je zaintrigirao prije toga.

-Dok sam bio dijete imali smo voćnjak, nasad jabuke, a kasnije i šljive i kruške. Kao djetetu mi je ostalo u sjećanju da je očev kum znao u cvatnji dovesti 2-3 zajednice na oprašivanje, meni je to bilo zanimljivo i zapitao sam se da ako mi imamo voćke zašto nemamo i svoje pčele. Činilo mi se da to ide ruku pod ruku. Otac me je pitao bih li ja to htio naučiti, ja sam rekao da bih htio i tako je to krenulo – opisuje početak svoje pčelarske priče taj mladi pčelar.

 

Ono što je krenulo kao znatiželja pretvorilo se u ljubav i traje i danas kao što traje i učenje o pčelama jer ono nikada ne staje.

-Pokušaja i pogrešaka ima i dan danas jer s pčelama se radi cijeli život i uz njih se uči cijeli život. Ni jedna sezona nije ista i niti jedna zajednica nije ista i ne može se slijepo držati teorije, sto puta mi se i danas desi da napravim sve onako kako treba, po školski i svejedno ne ispadne dobro – otkriva zrnce mudrosti Barišić.

Od svojih 70-ak zajednica dobiva bagremov i lipov med, cvjetni prah, propolis, radi imuno med. Zbog privatnih obveza s matičnom mliječi je napravio stanku, ali plan je nastaviti s tom kraljicom pčelarske proizvodnje.

-Pčele same po sebi traže jako puno vremena, proizvodnja matične mliječi još više tako da ove godine zbog privatnih obveza nismo proizvodili matičnu mliječ, ali ako će sve biti u redu nagodinu ćemo ponovno pokrenuti proizvodnju matične mliječi – navodi planove pčelar.

 

Od početaka u obiteljskom voćnjaku voćnjak danas drži samo za vlastite potrebe, ali pčele, pčele će i dalje biti dio njegove svakodnevice iako, smije se Bruno Barišić, nekada mu dođe da im kaže zbogom.

-Kada me razljute, kada mi nešto ne ide od ruke i godina bude loša onda znam reći ‘bolje da ih nemam, bilo bi mi lakše’, ali ne mogu zamisliti da ih nemam. Došao sam sto puta u napast da smanjim broj i da si smanjim posao, ali jednostavno sam navikao biti uz njih i s njima i ne znam što bih da ih nemam. To je možda čudno, ali one su mi postale sastavni dio života i ne bih mogao bez njih – iskren je Barišić.

Stoga će pčele i dalje sretno zujati njegovim gospodarstvom.