Upoznajte Božu Boščića – prvog bjelovarskog Ironmana

Ironman triatlon je dobio naziv od engleskih riječi „iron“ (željezo) i „man“ (čovjek), što u slobodnom prijevodu znači „čelični čovjek“. Ime nije slučajno – riječ je o sportu koji zahtijeva iznimnu snagu, izdržljivost i mentalnu čvrstoću. Ovaj ekstremni dužinski triatlon sastoji se od tri discipline: 3,8 kilometara plivanja, 182,5 kilometara vožnje biciklom i 42,195 kilometara trčanja, odnosno punog maratona.

Ironman je prvi put održan 18. veljače 1978. na havajskom otoku Oahuu, a ideja je proizašla iz rasprave trojice prijatelja – vojnika Johna Dunbara, mornaričkog časnika Johna Collinsa i fitness trenera Gordona Hallera. Pokušali su odlučiti tko je najspremniji sportaš uspoređujući tri različita natjecanja na Havajima:„The Waikiki Rough Water Swim“, „Oahuu Bicycle Race“ i „Honolulu Marathon“. Kako bi to doznali, odlučili su sve tri discipline spojiti u jednu jedinstvenu utrku – i tako je rođen Ironman.

Pobjednik prve utrke bio je upravo Haller, a natjecanje se kasnije preselilo u gradić Kona, gdje se i danas održava svjetsko prvenstvo i koje mnogi smatraju izvornim domom Ironmana. Od tada pa sve do danas, Ironman utrke održavaju se diljem svijeta – svake godine organizira ih se više od 40, okupljajući tisuće natjecatelja željnih testirati vlastite granice.

No, ono što možda niste znali jest da i Bjelovar ima svog Ironmana. Ime mu je Božo Boščić. On je 15. lipnja 2025. uspješno završio svoju prvu Ironman utrku u austrijskom Klagenfurtu, među više od 3500 natjecateljica i natjecatelja iz cijelog svijeta. Time je postao prvi Bjelovarčanin koji je završio ovu zahtjevnu utrku. Do cilja su ga vodili mjeseci redovitih treninga, uz stalno usklađivanje privatnih i poslovnih obaveza.

Božo je primjer da Ironman ne počinje startnim pucnjem, već svakim danom priprema – jutarnjim ili kasnonoćnim treninzima, večernjim odricanjima i upornošću kroz male, ali ključne korake. Njegova priča pokazuje da je sve moguće uz jasnu volju i ustrajnost. Iskoristili smo stoga prigodu i „uhvatili“ ga između treninga i obaveza kako bi nam on ispričao svoju priču. Donosimo vam je u nastavku.

Što vas je potaknulo na Ironman? Kako je uopće došlo do ideje da se počnete time baviti?

Oduvijek sam bio aktivan u sportu. Nogomet sam igrao od malih nogu i trenirao ga sve do početka fakulteta. Uz to, već s osam godina počeo sam trenirati i plivanje – ne iz natjecateljskih ambicija, već zbog zdravlja. Naime, uslijed naglog rasta počeo sam imati problema s leđima, pa me mama upisala na plivanje kako bih ojačao mišiće i smanjio bolove. Plivanje mi je s vremenom postalo više od terapije – postalo je osnova moje sportske baze.

Kada sam zbog fakultetskih obaveza prestao s nogometom, nastala je praznina koju sam počeo popunjavati odlascima u teretanu i redovitim trčanjem. Upravo tada trčanje je postalo nova strast, a kroz godine sam sudjelovao na brojnim polumaratonima. Prva ozbiljnija distanca ikad istrčana je bila Riječki polumaraton 2014. godine. Na utrku su tada išli moj brat i dvojica kolega – Luka Samac i Rajko Komlenac – pa sam se i ja odlučio pridružiti. Bio je to moj prvi susret s trčanjem dužih dionica. U travnju 2019. u Beču istrčao sam i svoj prvi puni maraton.

S obzirom na to da sam već imao čvrstu bazu u plivanju i trčanju, počela se javljati ideja o Ironmanu. Taj je format tada bio sve popularniji, a dodatno me motivirala informacija da je do tada utrku završilo manje od 0,01 % svjetske populacije – prema podacima iz 2022. godine, oko 600.000 ljudi.

Volim sportove izdržljivosti. Volim testirati svoje fizičke i mentalne granice. Upravo zato me Ironman privukao – kao izazov koji traži potpunu predanost, disciplinu i unutarnju snagu. Želio sam vidjeti koliko mogu i dokazati sebi da granice često postoje samo u glavi.

Kako je tekla priprema za austrijski Ironman i koliko je dugo ona trajala?

Važno je naglasiti da nije pametno odmah krenuti na punu Ironman utrku. Postoji tzv. Ironman 70.3, odnosno poludistanca, koja služi kao odlična priprema za puni Ironman. U toj se verziji pliva 1,9 kilometara, biciklira 90 kilometara, a trči polumaraton – 21,1 kilometar.

Svoju prvu 70.3 utrku odradio sam u Zadru 2023. godine, na natjecanju ZadarHalf, a godinu kasnije – 2024. – ponovno sam nastupio na istoj utrci s ciljem da poboljšam rezultat iz prethodne godine. Te su utrke bile ključni koraci u mojoj pripremi.

U pripremama sam koristio prethodna sportska znanja koja sam stekao iz svih sportova koje sam trenirao, ali kako bih se za svoj prvi puni Ironman u Austriji pripremio najbolje moguće, odlučio sam se obratiti najboljem hrvatskom triatloncu Andreju Vištici. Kontaktirao sam ga u prosincu 2024., neposredno prije Božića, i tada smo krenuli s treninzima doslovno “od nule”.

Intenzivne, ciljane pripreme trajale su šest mjeseci, sve do 10. lipnja 2025. Tijekom tog razdoblja trenirao sam minimalno 10-13 sati tjedno, prateći detaljan plan i strukturu treninga. Ovom prilikom želim zahvaliti Andreju na svemu što je učinio za mene – ponajviše zato što je bio prisutan tijekom cijele utrke u Klagenfurtu, što mi je puno značilo.

Ne mogu ne spomenuti i svog kolegu Marija Mustapića, sjajnog sportaša i biciklista, koji je odigrao ključnu ulogu u mojoj biciklističkoj transformaciji. Upravo zahvaljujući njemu zavolio sam biciklizam, a sve što sam u toj disciplini stekao mogu velikim dijelom zahvaliti njemu. Od samih početaka, kada nisam znao ni kako se pravilno “prikopčati” na pedale, do izgradnje ozbiljne biciklističke forme – Mario je bio uz mene. Odradili smo više od 80% svih vožnji zajedno, a s obzirom na njegovu superiornu fizičku spremu, posebno u prvim mjesecima morao je „trpjeti“ moj tadašnji tempo i prilagođavati se meni. Taj zajednički rad, strpljenje i podrška bili su neprocjenjivi i ostavili dubok trag na cijelom mom sportskom putu.

Ogromnu zahvalnost dugujem i svojoj obitelji – posebno supruzi i djeci – koji su sa mnom prošli kroz sve faze ovog puta, od početnih planova do same završne linije. Bez suprugine podrške ne bih ni stigao do te završne linije. S obzirom na sve obaveze koje imamo i brigu o djeci, upravo je ona preuzela velik dio onoga što ja zbog treninga jednostavno nisam stigao. Dok sam trenirao i gradio formu, ona je bila ta koja je održavala ravnotežu u našem svakodnevnom životu. Putovanja su bila skraćena, odgođena ili prilagođena mom trenažnom procesu, a njezino razumijevanje i nesebična podrška bili su tiha, ali ključna snaga u pozadini ovog uspjeha.

Tu su i moja braća, Stipe i Ivan, koji su me pratili kamo god sam išao – na utrke, pripreme, natjecanja – i zabilježili svaki važan trenutak. Njihova prisutnost, podrška i objektiv kamere bili su uz mene na svakom koraku. Upravo su oni sačuvali brojne uspomene koje danas sa zahvalnošću gledam, svjestan koliko mi znači imati ih uz sebe.

Naravno, tu je i ostatak moje obitelji, koja je na svoj način bila uz mene kroz cijelo ovo putovanje – bodrili su me, pratili, pitali kako ide, iskreno se veselili svakom napretku i vjerovali u mene i onda kad sam ja sumnjao. Bez njihove potpore sve bi ovo bilo daleko teže, ako ne i nemoguće.

Uz njih, nemogu da ih ne spomenem veliku podršku pružili su mi i prijatelji iz novoosnovanog bjelovarskog „DSG“ Triatlon kluba, zajednice koja je dala dodatni smisao mom putovanju.

Upoznajte nas s pravilima ironmana!

Utrka započinje s 3,8 kilometara plivanja, što je jedan od tehnički najzahtjevnijih segmenata – ne toliko zbog same duljine koliko zbog dinamike starta i velikog broja sudionika. U mom slučaju, plivanje se

odvijalo u jezeru, a start je bio organiziran kao rolling start – što znači da natjecatelji ne kreću svi odjednom, već postupno ulaze u vodu u manjim grupama, obično prema očekivanom vremenu plivanja.

Unatoč tome, gužva u vodi je i dalje prisutna, pogotovo u prvim stotinama metara. Ako nisi iskusan plivač, ta faza može biti prilično stresna – zbog blizine drugih natjecatelja, udaraca i borbe za prostor. Kako bih to izbjegao, odlučio sam se pozicionirati skroz desno, što mi je omogućilo da pronađem svoj ritam bez pretjerane gužve. Kad sam ga uhvatio, plivanje mi je bilo gotovo meditativno. Utrka je posebna i po završetku plivačkog dijela kroz Lendkanal kroz koji se pliva 1km. Taj dio utrke često se opisuje kao jedinstven i nezaboravan zbog atmosfere, blizine publike i osjećaja ulaska “u arenu”. Plivanje sam odradio za 1:08:12 što je puno bolje od zacrtanih 1:15h koliko sam planirao.

Nakon izlaska iz vode slijedi prva tranzicija (T1) – u kojoj se skida plivačko odijelo i presvlači u biciklističku opremu. Jedno od osnovnih pravila u ovoj fazi jest da se kaciga mora staviti prije nego što se primi bicikl i ne smije se skidati dok se bicikl ne vrati na stalak u drugoj tranziciji (T2).

Slijedi biciklistički segment dug 182,5 kilometara, koji u Klagenfurtu uključuje više od 1750 metara ukupnog uspona – čime ova staza spada među zahtjevnije u Ironman seriji. Za tu dionicu trebalo mi je 5:55:29h, što smatram odličnim rezultatom, jer sam prije utrke procijenio da će mi trebati sa stajanjima nekih 6,5 do 7 sati.

Tijekom vožnje vrijedi pravilo tzv. non-draftinga – potrebno je održavati minimalnu udaljenost od 12 metara od natjecatelja ispred sebe. U slučaju pretjecanja, natjecatelj ima 25 sekundi da tu radnju dovrši. Pravila su stroga, a kršenje može rezultirati vremenskom kaznom u tzv. „Penatly tent“.

Nakon dolaska u drugu tranziciju (T2), ostavlja se bicikl, uzimaju se tenisice i kreće se na posljednji izazov – maratonsku dionicu od 42,195 kilometara. Već sam po sebi, maraton je iznimno fizički i mentalno zahtjevan pothvat. No kada se trči nakon 3,8 kilometara plivanja i 182,5 kilometara bicikla, on postaje prava zvijer – test izdržljivosti kakav se rijetko gdje susreće.

To je trenutak kada tijelo više ne može, a um mora preuzeti kontrolu. Svaki korak postaje borba sa samim sobom, ali i prilika da se potvrdi sve ono što si mjesecima gradio. Upravo tu, na tom najtežem dijelu, postaješ Ironman – ne zato što si prešao cilj, već zato što nisi stao.

Što biste rekli, koja je stavka najvažnija u ovome sportu? Do čega vas je ovaj austrijski event doveo?

U Ironmanu je fizička snaga važna, ali mentalna izdržljivost je ono što presuđuje. To je sport u kojem ne pobjeđuje najbrži (u PRO segmentu, naravno najbrži pobjeđuje ), nego onaj tko ne odustane. Iako je natjecanje individualno, međusobna podrška natjecatelja igra ključnu ulogu – od bodrenja na stazi do onih trenutaka kad ti potpuno nepoznat suputnik utrke pruži riječ ili pogled koji te podigne iz „mrtvih“. Jer, kad ti tijelo stane, netko drugi te potegne naprijed.

Jedan od najljepših aspekata ove utrke je nevjerojatna energija volontera i publike. Tisuće volontera – ljudi koji besplatno izdvajaju svoje vrijeme – stoje uz stazu, na okrepama, na tranzicijama, osmijehom i gestom pomažu u trenucima kad više ne znaš ni gdje si, ni koliko si još sposoban. Njihova podrška je tiha snaga utrke.

Uz stazu su i navijači, obitelji, prijatelji (Veliko hvala Ivanu, Iveku i Dori koji su potegnuli iz Bjelovara kako bi bili uz mene na utrci) i potpuni stranci, koji te bodre kao da si njihov. Svaki njihov pljesak, svaka poruka, dlan ispružen za „high five“ – sve to čini ogromnu razliku. Ironman se ne završava sam.

Tijekom ovog putovanja učvrstio sam stara prijateljstva, ali i stekao nova – ona koja nastaju u znoju, boli, tišini i pogledu punom razumijevanja na 34. kilometru maratona kad riječi više nisu potrebne. To su veze koje ostaju.

Čestitam svakome tko je završio ovu utrku – jer u Ironmanu svi koji prođu ciljnu liniju su pobjednici. A ja? Već sada s nestrpljenjem gledam prema novim izazovima, svjestan da me na tom putu čeka još mnogo ljudi – poznatih i nepoznatih – koji će me bodriti, dizati i inspirirati. I ja njih.

Jeste li u konačnici ostvarili svoj cilj?

Moram reći da sam ostvario dva od tri cilja koje sam si zadao. Prvi i najvažniji bio je – završiti utrku. Drugi je bio završiti je ispod 14 sati, što sam također uspio. Treći cilj, koji sam potajno priželjkivao, bio je završiti Ironman ispod 12 sati. Iako sam na dobrom putu bio sve do 12. kilometra trčanja, taj se plan, nažalost, izjalovio. Utrku sam završio za 13:19:01h.

Naime, tog dana su vremenski uvjeti bili ekstremni – temperatura se popela do 33 °C, bez imalo vjetra, a sunce je neumoljivo pržilo. To je uvelike utjecalo ne samo na osjećaj opterećenja, već i na prehranu, koja je kod ovakvih utrka ključna. Plan mi je bio koristiti gelove iz svoje T2 torbe, one na koje sam naviknut i koje moj želudac dobro podnosi. No dočekali su me vrući, gotovo kuhani gelovi, pa sam odlučio uzeti one koje su nudili organizatori. Nažalost, ni oni nisu bili rashlađeni, a uz to nisu odgovarali mom probavnom sustavu.

Plan je bio trčati kontinuirano do 21. kilometra, po zadanoj strategiji i tempu, no već na 12. kilometru počinju ozbiljne probavne tegobe i jaki bolovi u trbuhu. Tada je utrka postala borba sa samim sobom. Trčanje se pretvaralo u hodanje, kilometri su se razvlačili, a željeno vrijeme sve se više udaljavalo.

U tim najtežim trenucima, posebnu zahvalnost dugujem svom bratu, koji je gotovo pola maratona vozio bicikl uz mene, pratio me, bodrio i doslovno tjerao naprijed kad više nisam imao snage sam. Njegove riječi i prisutnost su mi bile od velikog značaja.

Nakon 27. kilometra, nebo se napokon zamračilo, stigla je naoblaka i osvježavajući vjetar. Uz savjete supruge i trenera Andreja, počeo sam uzimati slane krekere i Colu – i malo po malo, počinjem se vraćati u život. Umjesto da završim utrku u dugoj šetnji, kako je sve do tada izgledalo, uspijevam skupiti snagu i istrčati posljednje kilometre do cilja. Jer, jedno je bilo sigurno – odustajanje nikad nije bilo opcija.

Već nekoliko dana nakon utrke, unatoč svemu, vratio sam se treninzima. Jer ovaj rezultat, iako vrijedan, za mene je tek početak. Naučio sam puno i sada još više želim nastaviti – bolje, pametnije i još odlučnije. I ovog puta u T2 torbi nosim čipse uz gelove. 

Govorimo li ovdje o skupome pothvatu? Čime se jedan Ironman hrani?

Bavljenje triatlonom, posebno na Ironman razini, nije nimalo jeftino. Srećom, imam stabilan posao i dobro organizirane prioritete – ne izlazim, ne pijem, ne pušim, i praktički sva slobodna financijska sredstva ulažem u sport. Najveći izdaci su, naravno, kotizacije za utrke, koje su znatno više u odnosu na, primjerice, klasične maratone, ali ono što zaista predstavlja najveću investiciju je bicikl i popratna oprema.

Bicikl mora biti prilagođen vozaču – udoban, aerodinamičan i tehnički pouzdan, jer se upravo na njemu provodi najveći dio utrke, i to u vrlo izazovnim uvjetima.

Što se prehrane tiče, ona je posebna priča – radi se o dugotrajnom procesu privikavanja organizma na unos velikih količina ugljikohidrata. U mom slučaju, planirano je bilo unositi oko 100 grama ugljikohidrata po satu, što je vrlo visok unos i zahtijeva dobru prilagodbu želuca, posebno kad se radi o gelovima koji su brzi, koncentrirani izvori energije.

No, na dan utrke, stvari često ne idu idealno. Zbog ekstremnih temperatura, gelovi koje sam ostavio u tranzicijskoj torbi bili su previše zagrijani, a alternativa koju sam pokušao (gelovi od organizatora) također mi nije odgovarala. Rezultat su bile probavne tegobe koje su mi značajno otežale trčanje.

U takvim situacijama, tijelo jednostavno više ne prihvaća ono što si planirao. Spas su, potpuno neočekivano, bili slani krekeri i Coca-Cola – jednostavni izvori energije i stabilizacije želuca. Cola je pružila brzo dostupne šećere i malo kofeina, dok su krekeri pomogli neutralizirati kiseline i smiriti probavu. U tim trenucima, to mi je bilo dovoljno da se vratim „u život“ i nastavim prema cilju.

Na kraju, uz sve izazove, bolove i iscrpljenost – „legla“ je i jedna zaslužena pivica. Nisam je popio više od dva mjeseca, jer sam se tijekom cijelih priprema strogo držao režima. No ta jedna, hladna, nakon više od 13 sati borbe, bila je – bolja nego ikad.

Još je posebnijom učinila činjenica da sam je popio u društvu prijatelja iz mladih dana – Martina Obradovića, kojem je ovo bio drugi završeni Ironman. Iako smo se dogovarali da se vidimo na kavi prije utrke – jer se nismo vidjeli više od deset godina – sudbina je htjela da se sretnemo upravo tamo gdje to ima najviše smisla: na ciljnoj liniji.

U tom trenutku, uz pivo u ruci i pogled prema stazi kojom smo prošli, sve je sjelo na svoje mjesto. Tijelo iscrpljeno, ali srce puno. Taj susret, to pivo i to iskustvo – zauvijek ostaju zapisani kao završni pečat mog prvog Ironmana. Naravno, bilo je i suza – ali onih radosnih. U tom jednom trenutku na cilju skupilo se svih šest mjeseci truda, discipline, odricanja i unutarnjih borbi. Prolazak kroz cilj bio je kruna svega.

U mislima mi je tada odjeknula rečenica koju mi je supruga rekla prije same utrke – i koju nikada neću zaboraviti: „Čak i ako ne prođeš kroz ciljnu ravninu, ti si za mene već sada Ironman – zbog svega što si prošao da bi uopće stao na start.“

U toj rečenici bilo je sažeto sve. Jer Ironman ne počinje pucnjem startnog pištolja – on počinje svakim ranim buđenjem, svakim treningom kad ti se ne da, svakom borbom koju vodiš sam sa sobom. A cilj je samo simbol. Dokaz da si izdržao.

Objasnite nam postupak oporavka nakon ovakvih napora!

Zapravo, oporavak nakon Ironmana izgleda drugačije nego što bi mnogi pomislili – nema tu ležanja tjednima. Već sljedeći tjedan ponovno se ulazi u ritam. Prvi treninzi obično kreću s plivanjem, jer su noge tijekom utrke najviše opterećene. To tzv. regeneracijsko plivanje služi prvenstveno za održavanje kontinuiteta i pokreta – ništa intenzivno, samo lagano vraćanje tijela u pokret.

Tijelo se s vremenom navikne na konstantan rad, pa i nakon tako velike utrke postoji osjećaj da nešto nedostaje ako ne treniraš. Kako bi rekli stariji – klin se klinom izbija.

Trener Andrej mi je već dan nakon utrke poslao prvi plivački trening. Ipak, nisam ga odradio odmah – taj dan sam se vraćao kući, a htio sam i provesti vrijeme s prijateljima koji su zbog mene došli u Klagenfurt.

Trening sam zato odradio dan kasnije – i time službeno otvorio pripreme za svoj drugi Ironman, koji me čeka 20. rujna u Italiji – IRONMAN Emilia Romagna.

U Italiji, na IRONMAN – Emilia Romagna utrci 20. rujna, želim dati još više – ali to ne znači samo „više trenirati“, već pametnije pristupiti utrci. Moj primarni cilj je popraviti trčanje, jer sada bolje poznajem svoje tijelo, granice i ono što mi odgovara, ali i što mi ne odgovara – pogotovo kad je riječ o prehrani i tempu. Iskustvo iz Austrije mi je otvorilo oči i dalo smjernice koje do tada nisam imao.

Osim toga, staza u Italiji slovi kao jedna od najbržih Ironman staza – što dodatno pojačava moju motivaciju. Očekujem bolje vrijeme na biciklu, zahvaljujući ravnijem profilu staze, ali i napretku u biciklističkoj formi koju svakodnevno gradim. Također, vjerujem da će i plivanje biti brže, budući da se pliva u moru, što meni osobno više odgovara nego jezero.

Ukratko – idem tamo popraviti ono što me mučilo u Austriji, iskoristiti sve što sam naučio i pokazati sebi da mogu više.

Zaključno, već ste spomenuli „DSG“ Triatlon klub. Recite nam nešto više o njemu!

DSG triatlon klub – Bjelovar osnovan je prošle godine, a iza osnutka stoje kolege Renato Kapustić, Momir Ljubić i Goran Županić. Klub trenutno broji 18 članova, a okuplja zaljubljenike u sport, ponajprije biciklizam i triatlon. Iako nitko od nas nije profesionalac, zajednički nas povezuje entuzijazam, predanost i želja za pomicanjem vlastitih granica.

Vjerujem da uskoro neću biti jedini Ironman iz Bjelovara – jer Momir Ljubić (Momo) i Mario Mustapić svojim trenutnim fizičkim stanjem i količinom treninga ozbiljno kucaju na ta vrata. Oba su izuzetno predana i samo je pitanje trenutka kada će i službeno postati Ironmani. Dečki, idemo!

Imamo i druge članove koji bi, kako se kaže, odradili Ironman za doručak. Jedan od njih je i kolega Pajtak, koji bez problema odradi „jutarnju vožnjicu“ do mora, pa nam poslijepodne pošalje fotografiju iz Senja – i to sve bez velikih najava.

Naša prva skupna utrka bila je ZadarHalf 2024., gdje smo nastupili Momo, Mario, Renato, kao i kolega Gavran – koji formalno nije član kluba, ali ga s ponosom smatramo našim, jer je Bjelovarčanin i, vjerujem, uskoro također Ironman.

Jedan od najvećih izazova / prepreka u našim pripremama bila je – i ostaje – infrastruktura, točnije nedostatak zatvorenog bazena u Bjelovaru. Tijekom priprema najzahtjevniji aspekt bio je upravo plivanje, jer sam morao putovati u Koprivnicu kako bismo odradili bazenske treninge.

Upravo zato s nestrpljenjem čekamo izgradnju novih toplica u Bjelovaru – jer vjerujem da će njihovim otvaranjem mnogi iz našeg kluba napraviti iskorak i odvažiti se na svoj prvi Ironman. Iskreno, da smo imali bazen u Bjelovaru ranije, vjerujem da bi i moja sportska priča izgledala sasvim drugačije.

Na kraju, ne mogu završiti ovu priču a da ne zahvalim i Senadu i Juri iz Biciklist / BK Gema / Fitting by Juraj Segin, koji su svojim znanjem, preciznošću i strpljenjem uštimali svaki detalj mog bicikla. Učinili su da ide kao urica i leti poput metka, a moja pozicija na biciklu je postala gotovo savršena – koliko god to moguće za čovjeka koji prirodno ima preko 100 kilograma, što bicikl baš i ne voli. Bez njih, moj nastup ne bi bio ono što je bio.

Još jednom – hvala svima. Obitelji, klubu, prijateljima, treneru, volonterima i svima koji su dali i najmanji dio sebe da dođem do cilja. Ovo je tek početak. Idemo dalje, idemo jako. Bjelovar!