Ima li već vrganja na Bilogori ili ih samo profesionalci mogu pronaći? Doznajemo iz prve ruke

Iako društvene mreže ovih dana vrve fotografijama prvih ovogodišnjih vrganja, a pojedini primjerci već su se pojavili i na gradskim tržnicama, stvarna situacija na terenu izgleda posve drugačije, barem kada je riječ o grđevačkom dijelu Bilogore. O tome smo razgovarali s Lahorkom Lebinac, rekreativnom gljivarkom, koja godinama pažljivo prati stanje u šumama i dobro poznaje razliku između plodne i neplodne sezone.

„Vidim i ja po Facebook grupama da ljudi već nalaze vrganje, ali to je, čini se, s druge strane Bilogore. Bili smo i ja i suprug u potrazi, i nažalost još ništa nismo pronašli“, kazala je Lebinac, dodajući kako fotografije koje se dijele najvjerojatnije dolaze s područja koje je zahvatilo više oborina.

„Danas sam baš s jednim kolegom, koji je isto strastveni berač vrganja i ima više vremena otkako je u mirovini, komentirala te objave i on mi potvrđuje da po našim šumama još nije naišao ni na jedan vrganj. Znači, ništa ni kod njega, a on stvarno često obilazi teren“, nadodala je.

Vrijeme (ni)je na strani gljiva

Govoreći o uobičajenom početku sezone, Lahorka objašnjava da vrganji znaju krenuti vrlo rano, ponekad već kada se u šumi pojave prve šumske jagode, što bi značilo kraj svibnja ili početak lipnja.

„Ali ove godine ništa. Kod nas je jednostavno presuho. Zemlja je u šumi skroz ispucala, a ove kiše koje su pale zadnjih dana nisu bile dovoljne. Sve što padne ostane na krošnjama, ne prođe do tla. Da bi se nešto pokrenulo, trebala bi ozbiljna kiša, tri dana bez prestanka, da sve dobro natopi“, pojasnila je, a vrganji su se nekada znali pojavljivati u različitim dijelovima ljeta, ovisno o vremenskim prilikama, ali posljednjih godina primjećuje jasan pad u količini.

Mitovi, istine i promjene u šumi

Kad je riječ o samom traženju, gljivari često imaju svoja „tajna mjesta“, no Lahorka priznaje da ne postoji nikakav pouzdan trik koji garantira uspjeh.

„Najvažnije je sporo i dugo hodati. Nema nikakve garancije da ćeš ih naći, čak ni na mjestu gdje su prošlih godina redovito rasli. Vrganji se ne ponašaju predvidivo, jedne godine ih ima, druge ih nema i to bez ikakvog jasnog razloga. Ponekad je dovoljno da se promijeni smjer vjetra, da padne više svjetla zbog sječe stabala i više se ne pojave“, pojašnjava gljivarka, navodeći konkretne primjere.

Nekad su se vrganji u velikim količinama brali kod Kovačice, Zrinske pa i u šumi Borik kod Velikog Grđevca.

„Znalo nas je biti po petnaestak u tim šumama, svi smo znali gdje rastu i svatko bi se vratio kući s punom košarom. Danas više ni jedan čovjek ne može naći pristojnu količinu. Jedan dio Borika su potpuno srušili, posađen je hrast i više tamo nema uvjeta za vrganje. Drugi dio je obilježen za sječu, i pitanje je koliko će još opstati“, kazala je naša sugovornica, ističući kako kao najveći problem vidi sve češće sječe šuma.

„Vrganji trebaju sjenu, vlagu i zagušljivo vrijeme. Ako šuma izgubi krošnju, gubi se i mikroklima koja im odgovara. A to se događa sve češće“, napomenula je Lebinac.

Gdje ih ima – ne otkriva se

Na društvenim mrežama često se može pročitati kako su vrganji pronađeni „na Bilogori“, no konkretne lokacije gotovo nikada nisu navedene.
„Bilogora se proteže od Velikog Grđevca pa prema Trojstvu, Ivanskoj, pa čak i do Podravine. Teško je na temelju takvih objava znati gdje su točno pronađeni. A i realno, tko god nešto pronađe, neće to baš dijeliti javno. To su godinama tražene i čuvane lokacije“, istaknula je Lebinac, naglašavajući koliko je pojam „Bilogora“ zapravo širok i neodređen.

Gljivarenje – ali po pravilima

Kad je riječ o regulativi, do dozvole za branje danas se dolazi jednostavno i bez naknade.

„Danas se šalje mail Hrvatskim šumama i oni pošalju dozvolu nazad. Svaka osoba ima pravo ubrati do dvije kile gljiva za vlastitu potrošnju i to je besplatno. Prije se to plaćalo – dozvola je znala koštati i 200 kuna po beraču“, prisjetila se je Lebinac.

Za komercijalno branje potrebna je dodatna dozvola i položen tečaj za poznavanje gljiva, a sve se češće događa da takve certifikate pribavljaju i oni koji gljive ne beru sami, već ih otkupljuju dalje.

Ima li nade za ovu sezonu?

Prema onome što Lebinac vidi na terenu, vremenski uvjeti nisu povoljni, a i tamo gdje su vrganji pronađeni, riječ je o rijetkim i izoliranim slučajevima. Šumski ekosustavi se brzo mijenjaju, vlage je sve manje, a sječe sve više. Vrganji, kaže, teško podnose te promjene.