Društveni život ruralnih sredina drže entuzijasti. Ovo su njihove priče

Početak kolovoza, sunce ‘prži’, temperatura je iznad 35 stupnjeva, kiše nije bilo neko vrijeme, pa je zemlja suha, prašina je svuda, ali ništa od toga ne staje na put ‘težacima’ jer valja pomašinati žito. Dreš je uključen, radnici na mjestima, jedni na prikolici s vilama, drugi paze na dreš, treći na zemlji spremni s grabljama, četvrti ‘hrane mašinu slamom’ valja biti okretan i zapeti. U hladu u pletenoj košari pokrivenoj krpi čeka okrjepa, čuje se i pjesma, na prikolici na žitu neki i zaplešu. Prizor je to s Ploščićkog mašinanja, manifestacije u Staroj Plošćici koja od zaborava želi otrgnuti nekadašnje običaje i život na selu i na kojoj svi zakorače u neka druga vremena. Mariji Kobri iz Grubišnog Polja to budi neke stare uspomene.

-Kao djeca smo hodali po selu za roditeljima, mjesec dana se je išlo po selu od kuće do kuće i sudjelovali smo i kao djeca u tome. Ova manifestacija mi jako puno znači, dreš je od mojeg pokornog svekra tako da mi to puno znači i budi nostalgiju – priča gospođa Marija.

 

Ploščićko mašinanje kod starijih budi nostalgiju, a one mladi poučava već puna dva desetljeća i uspjeli su u onome što su si zadali, a to je da sačuvaju običaje i mladima pokažu svu ljepotu i težinu nekadašnjeg života. Od obitelji Kobra i skupine entuzijasta manifestacija je došla do današnjih više od 150 sudionika jer mašinanju se pridružila povorka konja, fijakera i starih traktora kao i izložba vremešnih traktora. Začetnik mašinanja Mladen Kobra, ponosno sjedi na plavom ljepotanu starom 67 godina, starom baš koliko i on i kada ga se pita tko se bolje drži, on ili traktor kroz smijeh odgovara:

-Mislim da se on bolje drži nego ja, ja se moram držati za njega. No, stari traktori, a imam ih tridesetak, ne služe za rad nego samo za manifestacije kao i dreš iz 1936. S traktorima se jedino nekada kroz selo malo prepeljam – priča Kobra.

 

Poglede je plijenilo i jedno drugo prometno sredstvo, bicikl star više od sto godina s karabitnom lampom kao dodatnom opremom, jedino je zrak iz 1938. i malo je mlađi, smije se vlasnik Ivan Šimunčić iz Velike Trnave koji je ove godine prvi put u Staroj Plošćici izložio svoj dvokotačni ponos za koji se nada da će još dugo ostati na životu.

-U voznom je stanju, ali radije ga ne bih testirao jer želim da ostane ovakav kakav je za unučad i praunučad – kaže Šimunčić.

 

Ploščićko mašinanje iz godine u godinu privlači sve više sudionika, ali i publike, a to je i jedino takvo događanje u selu.

-To je jedinstvena prilika da ljudi koji su otišli iz Stare Plošćice i okolnih sela dođu jedan dan u godini u svoj rodni kraj, vide ga, prisjete se i uživaju na našem Ploščićkom mašinanju. To je i jedini takav sadržaj ne samo u našem selu nego i našoj općini, pa i šire – priča predsjednica udruge Ploščićko mašinanje Višnja Dreta.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Društveni život sela živog održavaju upravo entuzijasti poput udruga kao što su Ploščićko mašinanje, Čuvari starina Ruškovac, KUD-ova, a ne bez razloga kaže se da su ponegdje jedini koji okupljaju ljude vatrogasci i nogometaši. To vrijedi i u Dežanovcu u kojem je nogomet više i od najvažnije sporedne stvari na svijetu. Općina je to u kojoj prema posljednjem popisu stanovništva živi tek 2.044 ljudi pri čemu njih 631 u samom Dežanovcu, no dok mnogi seoski klubovi ‘kubure’ s brojem igrača i nekada je upitno hoće li ih biti dovoljno za utakmicu, ondje to nije slučaj. Za seniore NK Dinama koji se natječu u III. Županijskoj nogometnoj ligi Jug igra 25 nogometaša, a i njima i publici nogomet znači i okupljanje.

-Klub postoji od 1968. i svi ljudi koji hoće nešto pogledati moraju ići u Daruvar koji je udaljen 10 kilometara, Garešnicu koja je od nas 20 kilometara ili Bjelovar koji je udaljen oko 50 kilometara. Navikli su na nogomet i kada igramo domaću utakmicu rado dođu pogledati bez obzira na rezultat, klub ih povezuje i to je jedna od rijetkih aktivnosti koje se odvijaju konstantno – ističe predsjednik kluba Niko Ilinović.

 

Najponosniji su u NK Dinamu na djecu i upravo na rad s njima stavljaju naglasak. Imaju tri starosne kategorije U-13, U-11 i U-9, pedesetak djece sudjeluje u Školi nogometa (otprilike 40 posto općinskih osnovnoškolaca), dječaka i djevojčica i svima nastoje razviti sportski duh i pružiti im različita iskustva.

-Okrenuli smo se nekim drugim, nama bitnijim stvarima. Ne gledamo rezultate i mjesto na tablici nego ulažemo u djecu na razne druge načine. Svake godine djecu iz Škole nogometa besplatno odvedemo na jednodnevni izlet, imamo razna događanja, imamo više druženja. Ovo ljeto su bili najbolji treneri za djecu na svijetu jer je bio održan kamp Real Madrida – ponosan je Ilinović.

 

Njihov trud se isplati jer otkako su otvorili igralište s umjetnom travom djeca ovog ljeta samoinicijativno predvečer dolaze i igraju nogomet, druže se mimo treninga i obveza.

Kultura kao životna potreba

Kada se govori o kulturi i selu većina će pomisliti na folklor, no stanovnici seoskih sredina jednako tako žele i druge sadržaje pretežno rezervirane za gradove, poput kazališta. No, mnogima je najbliže kazalište satima daleko, a da taj oblik umjetnosti ima svoju publiku i ruralnijim dijelovima dokazuje projekt Kulturnog centra Mato Lovrak Veliki Grđevac “Veliki i mali, ajmo u kazalište” kroz koji uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija i Općine Veliki Grđevac već dvije godine na selo dovode profesionalna kazališta. Na taj način kulturu, kazalište žele učiniti pristupačnijim.

-Zašto baš kazalište? Posebnost kazališta kao umjetnosti je u izravnoj komunikaciji s publikom. U trenutku izvedbe stvara se doživljaj kod publike što ima dodatnu vrijednost kada u svakodnevnom životu sve više prevladava visoka tehnologija i medijski obrađeni sadržaji – tumači ravnateljica Kulturnog centra Mato Lovrak Zvjezdana Galkowski.

 

Ove godine za djecu i odrasle bit će izvedeno ukupno deset predstava, kod odabira gleda se da budu raznolike, aktualne, ali i da ih je moguće izvesti u prostoru doma. Do kraja godine na velikogrđevačkoj sceni bit će izvedene predstave za odrasle “Sladoled”, “Stambeno pitanje” i “Stilske vježbe”, a dosadašnje iskustvo pokazalo je da je projekt pun pogodak.

-Gledalište je popunjeno, posjećenost je dobra, a glumcima je drago pogotovo zato što dolaze na mjesto jednog od naših najpoznatijih pisaca za djecu Mate Lovraka – kaže Galkowski.

Posebna priča je bjelovarska udruga Dokuart koja već dvadeset godina u Bjelovaru održava istoimeni festival dokumentarnog filma, a u skladu sa svojom vizijom da kultura nije i ne smije biti elitistička jer svaki čovjek ima potrebu za kulturom dokumentarce prikazuju i na selu i to od prvog festivalskog dana.

-Smatramo da i oni ljudi koji puno rade, a nisu u Bjelovaru i koji nakon oranja, branja kukuruza nekako nemaju energije za to da se spreme i idu u grad u kino, pa onda mi idemo njima jer i oni vole otići u kazalište, na koncert, u kino – kaže selektorica festivala Rada Šešić.

 

Otišli su dokuartovci do sada uz ostalo i u Berek, Ivansku, Štefanje, Kapelu, Rovišće, Veliko Trojstvo, Veliki Grđevac. Pri tome biraju filmove za koje drže da će tamošnju publiku zanimati, one koji će ih nasmijati, ali i koji će im otvoriti prozor u neki novi svijet i način razmišljanja.

-Obično vodimo i goste, autore filma, koji se mogu susresti s gledateljima i kojima gledatelji mogu postaviti pitanja bilo o tematici ili načinu snimanja filma – ističe Šešić.

Prikazivanje dokumentarnog filma tako ima i socijalni karakter jer poziva na druženje, a sa seoskih projekcija nose samo lijepa sjećanja.

-Nikome se ne žuri doma, svima je drago da su došli, svi poslije kažu da im je bilo zanimljivo nešto vidjeti na filmu. U nekim selima nas počaste kolačima, a u neka od tih sela idemo na piknik, vodimo naše goste da vide ljepotu bilogorskih sela, krajolika, naše ukusne domaće hrane i to je ono što stranim gostima ostaje u sjećanju – opisuje iskustva Šešić.

 

Dokaz je to da ljude ne treba svrstavati u kalupe niti neke sadržaje čuvati samo za velike sredine jer iako su sela sve praznija, oni koji u njima žive imaju jednake društvene potrebe poput ljudi koji žive primjerice u Bjelovaru ili Zagrebu, a očuvanje društvenog života sela, pa makar i na nekoliko dana u godini način je na koji se i sela mogu održati živima. U ciklusu članaka kroz projekt “Vrišteća tišina praznih sela” bavit ćemo se upravo životom na selu, prednostima i manama, razlozima odlaska, ali i tome što one koji žive na selu i od sela drži i zašto baš ondje vide svoju sadašnjost i budućnost.

Ovaj članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.