Preživjeli Kinu i brzu modu: Priča o ljubavi i šeširima bračnog para Posarić uljepšat će vam dan

Božica Posarić sa svojim suprugom Zoranom, pola je stoljeća vrlo uspješno vodila Obrt za izradu šešira i kapa u Križevcima. Sada su u mirovini, obrt su zatvorili, ali s izradom šešira ne staju.

– Sada imamo kućnu radinost. Danas, da se mladi krenu time baviti, nisam sigurna da bi mogli nešto stvoriti, no mi jesmo. Stvorili smo nešto u životu i odškolovali djecu koja su ipak birala drugačiji put i ne izrađuju šešire – priča s osmijehom gospođa Božica, koja sa suprugom i u osmom desetljeću s radom na šeširima ne staje.

Šivaju krpene šešire, ali rade i prave šešire.

– Ljudi pitaju koliko ti treba da šešir napraviš. Ne možeš ga napraviti, nema tu nekog točnog podatka jer to se treba namazati s jednom tekućinom, pa se to suši, pa se to pegla jedan, dva, tri puta. To je proces koji traje – pojašnjava naša sugovornica koja je obrt preuzela sa suprugom, od svog svekra.

Posao koje vole uz poneku raspravu

Priča nam kako su se ona i suprug prvo zaljubili, a tek onda počeli raditi skupa. Ona je završila tekstilnu školu za krojača pa je izrađivala šivane šešire, a suprug je više izrađivao šešire. Raditi s bračnim partnerom sve je samo ne jednostavno, cijeli dan su skupa. Tko je bio šef?

– Pa nije bilo šefa, sve smo radili zajednički, nekako, dogovorom. Bilo je tu i malo svađa, normalno da smo se ne slagali oko nekih stvari, bilo bi čudno da nije tako bilo. Pa cijeli dan smo bili zajedno! – priča nam s osmijehom.

Ovaj posao radili su marljivo i vrijedno, ali to su bila neka druga vremena, priča naša sugovornica, kada su se nosili šeširi i kape ručne izrade, a sada je, kaže, sve preplavio uvoz iz Kine. Problem je što su to jeftini proizvodi, a ručni rad se danas više ne cijeni. Ipak, oni su imali sreće pa su izdržali u poslu. Danas, u kućnoj radinosti, funkcioniraju prema narudžbama.

Radit će dok god budu mogli ili bude interesa

– Danas idemo samo na proljetni i jesenski sajam u Gudovac, tu se nađu kupci koji kupe šešire za uspomenu, evo jedan je gospodin kupio šešir za svog unuka, da ima za uspomenu. Ono što radimo, narudžbe su za kulturno-umjetnička društva, iz naše županije, Bjelovarsko-bilogorske, Zagrebačke, Zagorja… – pojašnjava i dodaje da svako područje, čak i selo, ima svoj tradicionalni šešir, drugačiji od ostalih po obodu ili traci.

Za radnog vijeka, za svaku su se narudžbu potrudili i sve isporučili prema željama naručitelja. Ništa joj nije bilo teško, jer posao koji radi i voli.

– Teško je raditi s ljudima, ali meni ovo odgovara. Ljudi su uvijek bili zadovoljni, a dosta njih se i vratilo, to je najbolja preporuka. Mi i danas ovaj posao volimo raditi i nije nam težak. Radit ćemo ga dok god budemo mogli ili dok bude interesa – zaključuje uz osmijeh gospođa Posarić.