KOMPROMIS ZA OLDTIMERE Četvorica ključnih zajedno imaju 144 godine!

Koliko god to za svjetsko srebro i broncu zvučalo blasfemično, plasman na Svjetsko prvenstvo – a ne osvajanje medalja – naš je Sveti gral. Da, važno je sudjelovati

Da je hrvatska nogometna reprezentacija na domaćem terenu odigrala s Češkom mršavih 0:0, i da je koji slučajem na travnjaku izgledala onako kilavo i bljedunjavo kao u prvom poluvremenu praške bitke, „dobro upućeni” insajderi, forumaši, vječiti kritičari i gunđala ne bi se libili zapitati: „Zar je to predstava dostojna treće reprezentacije svijeta, zar ćemo ovakvi na svjetsku smotru?” pa i po stoti put potegnuti pitanje kapacitiranosti izbornika: „Nije li već – i kod Dalića, i kod igrača – nastupilo obostrano zasićenje?” ili „do kada će više Dalić honorirati stare zasluge, i kada će napokon napraviti temeljitu smjenu generacija?”.

Za podsjetnik, sve ovo visjelo je u zraku i nakon ekspresnog ispadanja s Eura 2024., pa i nakon „mišje rupe” u kojoj je Hrvatska nedavno bila u Parizu protiv Francuske u Ligi nacija.

A koliko zapravo objektivno danas vrijedi Hrvatska i koji je to prag tolerancije kojega bismo prema reprezentaciji trebali imati? Da bismo došli do tih odgovora, najuputnije se možda vratiti u 2018. godinu i samo preletjeti popis klubova koji su te godine Daliću dali igrače za Svjetsko prvenstvo u Rusiji: Atletico Madrid, Liverpool, Barcelona, Real Madrid, Inter, Milan, Bayer Leverkusen, Juventus, Monaco…

Vratimo se sada u 2022. i na Svjetsko prvenstvo u Kataru, evo nekoliko klubova u kojima su tada nastupali vatreni: Real Madrid, Bayern, Chelsea, Inter, Atletico Madrid, Tottenham.

A sada skok u jesen 2025. godine – ovo su najzvučniji klubovi iz kojih dolaze hrvatski reprezentativci: Manchester City (dvojica), Bayern, Inter i Benfica. Ostatak ekspedicije koja će se nagodinu spremati u Sjevernu Ameriku čine igrači klubova koji u ovom trenutku ne spadaju među 20-25 najboljih europskih klubova: Coma, Atalante, PSV Eindhovena, Hoffenheima, Osasune, Wolfsburga, Milana, HSV-a, Ajaxa, Real Sociedada.

Uzmemo li zdravo za gotovo kako su Gvardiol i Stanišić ipak bekovi, pa utoliko i nisu presudni faktori u Manchester Cityju i Bayernu, a Petar Sučić tek se počinje probijati u Interu, dolazimo do činjenice kako su samo četvorici hrvatskih reprezentativaca povjerene ključne role u njihovim klubovima, oni u njima imaju status istinskih zvijezda, neki su čak legende: Luka Modrić u Milanu, Ivan Perišić u PSV Eindhovenu, Andrej Kramarić u Hoffenheimu i Ante Budimir u Osasuni. Ta su četvorica igrača kod Dalića nositelji, stupovi igre – i zbog zasluga, i zbog klupskih statusa – a njih četvorica zajedno imaju 144 godine! Plus 31-godišnji Mateo Kovačić koji u Manchester Cityju više nije u prvih 11, nego sve više epizodist.

I tako, stavimo li sve ovo na kup i imamo li samo i zrno objektivnosti, nema nam druge nego prihvatiti taj Dalićev kompromisni iracionalizam; pa na koga se za Boga miloga osloniti nego na „oldtajmere” kada još uvijek nemam boljih od njih?

I tada bismo možda lakše i podnijeli da nas čak i Česi mogu držati na konopcima, kao i nedavno ribari s Farskih Otoka. Tada ne bismo nokaute od Španjolaca, Francuza i Portugalaca doživljavali kao katastrofe, nego kao naprosto realan odnos snaga.

Naša je naprosto realnost da protiv Francuske imamo samo dvije pobjede u 12 međusobnih susreta, nad Španjolcima tri u 11, isto kao i nad Englezima, nad Portugalom jednu u deset susreta.

Stoga, lišeni nama svojstvene megalomanštine – temeljenoj na dvije svjetske medalje, do kojih smo došli među ostalim i kroz četiri raspucavanja penala – svemu što je Dalić ostvario u ovom ciklusu kvalifikacija treba najiskrenije zapljeskati, i ne cjepidlačiti. Da, koliko god to za svjetsko srebro i broncu zvučalo blasfemično, plasman na Svjetsko prvenstvo – a ne osvajanje medalja – naš je Sveti gral. Da, važno je sudjelovati! – pitajte Talijane gdje su bili u ljeto 2018. i 2022., Nizozemce i Amerikance 2018…

U tom smislu, u čudesa Dalićeve ere spada i kontinuitet nazočnosti vatrenih među deset najboljih reprezentacija svijeta, s manjim oscilacijama, odnosno s najnižim plasmanom na 18. mjesto, još tamo 2021. godine. Hrvatska je u ovom trenutku deveta reprezentacija svjetske rang-ljestvice, u leđa joj gledaju čak tri svjetska prvaka – Italija, Njemačka i Urugvaj, potom i Kolumbija, Meksiko, SAD, Švicarska, Senegal, Japan, Danska…

Skromnost i poniznost najprepoznatljiviji su narativi Dalićevog mandata u reprezentaciji. Kada bi barem bili zarazni…