Po kojim je kriterijima Josip Kuže zaslužio ulicu u Zagrebu?

U samostalnoj Hrvatskoj petorica bivših legendarnih Dinamovih igrača, odnosno trenera bili su izbornici hrvatske reprezentacije: Jerković, Marković, Blažević, Barić i Kranjčar. Nitko od njih nema ulicu u Zagrebu, niti je ikada to bilo predloženo

Na dnevnom redu zasjedanja Gradske skupštine Grada Zagreba (koja zasjeda u četvrtak) prijedlog je preimenovanja četiri ulice: da se Ulica Vladimira Arka preimenuje u Ulicu Srećka Lipohara, hrvatskog branitelja, Ulica Antuna Bonifačića u Ulicu Sidonije Erdödy Rubido, prve hrvatske primadone, Ulica Filipa Lukasa dobiva ime Nade Iveljić, književnice, dok Ulica Ivana Šarića dobiva ime hrvatskog nogometaša Josipa Kuže.

Upitan je li Josip Kuže za deset godina igranja u Dinamu i treniranja zaslužio dužu ulicu s obzirom na to da ona ima samo sto metara, gradonačelnik Tomislav Tomašević rekao je kako nije dobro da se značaj neke osobe za Zagreb gleda po tome gdje je ulica ili koliko je velika.

– Puno je ljudi zaslužilo ulice u Zagrebu, time se bavi Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova u Gradskoj skupštini – dodao je gradonačelnik.

Pa kad već TT spominje Odbor, spomenimo ta četiri važna imena za ovu priču: predsjednica je Ivana Kekin, a članovi Teodor Celakoski, Snježana Prusec-Kovačić i Zlatko Hasanbegović.

A sad, vratimo se načas na pitanje upućeno Tomaševiću: je li Josip Kuže za deset godina igranja u Dinamu i treniranja zaslužio dužu ulicu s obzirom na to da ona ima samo sto metara? – upitao je netko – ili baš potpuno neupućen u materiju, ili pak netko jako sklon spomenutom pokojnom Kužeu.

Jer, neka se nitko ne naljuti – ni Tomašević, ni članovi Odbora – pravo pitanje za gradonačelnika trebalo je glasiti: po kojim je to kriterijima Josip Kuže uopće zaslužio dobiti ulicu u Zagrebu!?

Evo stoga nekih činjenica: Kuže je u Dinamu igrao od 1971. do 1981. godine, te je u 384 nastupa (u prijateljskim i službenim utakmicama) postigao 14 pogodaka. S Dinamom kao igrač nije bio prvak, bio je u rosteru momčadi koja je 1980. godine osvojila Kup maršala Tita. Nije bio reprezentativac, ni zvijezda, objektivno – Josip Kuže ne spada ni među 100 najvećih igrača koji su igrali za Dinamo.

Josip Kuže u dva navrata bio je Dinamov trener: najprije od lipnja 1989. do rujna 1990., a potom od lipnja 2005. do studenog 2006. godine. S Dinamom je kao trener bio prvak Hrvatske 2006. godine, a u toj je sezoni u Kupu Hrvatske ispao je od trećeligaša Naftaša iz Ivanića. U toj utakmici za Dinamo su nastupili Ćorluka, Modrić i Eduardo.

U samostalnoj Hrvatskoj petorica bivših legendarnih Dinamovih igrača, odnosno trenera bili su izbornici hrvatske nogometne reprezentacije: Dražan Jerković, Vlatko Marković, Miroslav Blažević, Otto Barić i Zlatko Kranjčar. Pa ipak, nitko od njih nema ulicu u Zagrebu, niti je ikada to bilo predloženo. Zato je će dobiti Josip Kuže.

Najblaže rečeno, čini se kako cijela inicijativa nije baš najbolje osmišljena ili – možda i jest ako se zna koliko je aktualna zagrebačka vlast sklona Dinamu, čak preko svojih ljudi duboko infiltrirana u klupske strukture. A te su pak strukture – nije to tajna – regrutirane iz navijačkih redova. A Kuže je bio – idol Bad Blue Boysa, odnosno – kako su mu tepali – uno di noi. Jedan od nas.

No, „Ulica Josipa Kuže” – kako će se službeno zvati – nije originalno izum „možemovaca”. Još 2017. godine Most nezavisnih lista predložio je zagrebačkom Odboru za imenovanje naselja, ulica i trgova da se pri prvom sljedećim izmjenama naziva javnih površina ulica ili trg nazove po Josipu Kužeu, koji je preminuo 2013. godine u 62. godini.

– Josip Kuže je svojim životom svjedočio da živi za svoj grad. Njegov trenerski rad bio je prožet dubokom vezom s navijačima. On je bio jedan od njih. Upravo zbog toga se svaki navijač i istinski ljubitelj nogometa i sporta uopće može poistovjetiti s njim. Smatramo da je svojim životom i djelom u nogometu i sportu zaslužio da mu se Grad Zagreb oduži bar na ovaj način – stajalo je tada u Mostovom prijedlogu.

I opet; imaju li autori prijedloga, i ondašnjeg i sadašnjeg, barem predodžbu što su zagrebačkoj, Dinamovoj publici značili Draža Jerković, Ćiro Blažević ili Cico Kranjčar?

Josip Kuže za života nikada nije skrivao svoju strast prema kocki. Čuvena je njegova izjava: „Jesam li ja veći kockar ako sam izgubio novac ili neki koji su prokockali Svetinju, dječje osmijehe i veselje navijača?” – adresirana tadašnjoj Dinamovoj vrhuški, Mamiću.

Kuže je navijače Dinama osvojio još 13. svibnja 1990. kada se zajedno sa Zvonimirom Bobanom na maksimirskom travnjaku suprotstavio jugoslavenskim specijalcima uoči neodigrane utakmice s Crvenom zvezdom, a bio je poznat i po tome što je u vrijeme dok je maksimirski klub od 1991. do 2000. godine lutao s imenima – uvijek bio dosljedan i zvao ga: Dinamo.

Cijeli Kužeov opus u Dinamu bio je prožet dobro iskalkuliranim koketiranjem s navijačkim pukom. Istodobno, igrači su ga voljeli, kolege treneri uvažavali, jer – ruku na srce – Dinamo je s Kužeom imao blistavih razdoblja. Ali, opet – niti je Kuže ubirao trofeje, niti se proslavio u Europi, a nakon odlaska iz Dinama imao je kratke, neupečatljive epizode u Rijeci, Varteksu, Ruandi, Japanu, Albaniji i u Kini. I dalje bez uspjeha u izvršavanju temeljne trenerove zadaće – osvajanja trofeja.

Taj i takav nogometni trener dobiva ulicu u Zagrebu. Po kriterijima kvarteta Kekin – Celakoski – Prusec-Kovačić – Hasanbegović.

Foto GNK Dinamo