Dinamo u čvrstom zagrljaju Možemo, nekad domoljubni, hrvatski, danas klub ljevice

Mogli bismo to čak nazvati – razotkrivanjem. Naime, evociramo epsku – pa potom i institucionaliziranu – provalu istaknute možemovke Ivane Kekin na zasjedanju Gradske skupštine, kada je s pozicije predsjednice Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova žučno obrazlagala zašto je Josip Kuže dobio ulicu u Zagrebu.

Pa smo tako čuli kako članica Upravnog odbora platforme Možemo Kekin – posve neupućena u materiju – tvrdi kako je „Kuže bio izbornik hrvatske reprezentacije”, dugogodišnji član Dinama, te kako je branio Dinamove navijače od jugomilicije.

Zašto je to razotkrivanje? Naprosto jer se iz ove akrobacije s Kužeom, koju je gđi Kekin pripremio netko iz njezinih stranačkih suigrača, iz aviona vidi partnerski odnos Možemo i Dinama. Kuže je bio ljubimac Bad Blue Boysa, koji su mu poželjeli dati osobitu počast, a možemovci su im, bez ikakvih kriterija, ekspresno izašli u susret. BBB su, ne zaboravimo, danas ne samo na tribinama, nego i duboko infiltrirani u Dinamovo vodstvo kao eksponenti izborne liste Dinamovo proljeće, a možemovci – Tomaševićevi poslanici – također su prisutni. Na primjer, Ivan Nauković, simpatizer Možemo, član je Nadzornog odbora i predsjednik Odbora za stadion, gradonačelnik Tomašević imenovao je svog čovjeka, nedavno privedenog Gorana Đulića u radnu skupinu za izradu novog Statuta Dinama…

Uglavnom, procese u Dinamu i oko Dinama u tišini – a ponekad glasno i nemušto kao Kekin u Gradskoj skupštini ili Tomašević u svečanoj loži – nadgleda i odobrava Možemo. Drugih ili drugačijih političkih opcija u Dinamu nema ni blizu…

I tako Dinamo polagano, ali sigurno klizi ulijevo, što je protuteža svega što je Dinamo oduvijek predstavljao, još od 1911. godine. Ishodište tog procesa možda možemo pronaći još 2015. godine kada je današnji Dinamov predsjednik Zvonimir Boban u intervjuu Jutarnjem listu među ostalim izjavio ”O da – glasat ću za Zorana Milanovića”, te „vjerujem kako je ključno da i zbog bolje desne opcije pobijedi lijeva.”

Pa kad već „strančarimo” i evociramo, još jedan Dinamov čelnik, Velimir Zajec, bio je 1990. godine na prvim demokratskim izborima nezavisni kandidat u općini Maksimir, te dobio 2268 glasova. Nezavisni – dakle s distancom prema uskoro državotvornom Tuđmanovom HDZ-u, tada „stranci opasnih namjera”.

Bad Blue Boys, možemovci, jedan „milanovićevac”, jedan nezavisni… to je današnja slika Dinama. Istog onog Dinama koji je – samo za podsjetnik – u svojim zlatnim vremenima, predvođen Ćirinom stisnutom šakom 1982. godine asocirao na nacionalno buđenje i pokretao mase. To je isti onaj Dinamo za kojega je početkom osamdesetih partijski moćnik Vladimir Bakarić govorio kako je „najbolje je kad je Dinamo sedmi, a na Maksimiru je sedam tisuća ljudi”.

Taj Dinamo je u zimi 1981., opet predvođen Ćirom, bio na izazovnoj australskoj turneji, a deset godina ranije, u predvečerje Hrvatskog proljeća, i na turneji po Kanadi i SAD-u, koja je zbog tadašnjih društveno-političkih okolnosti bila pod posebnim povećalom državnih autoriteta. Turneja je, upravo zbog konteksta Hrvatskog proljeća, dobila svoj nastavak godinu kasnije kad je zbog političkog dekreta iz Beograda moralo odstupiti kompletno klupsko vodstvo.

Devedesetih godina Dinamo je bio klub u kojem je kadrovirao predsjednik Tuđman, opsjednut idejom stvaranja jakog europskog kluba, s jakim hrvatskim predznakom – nakrcanog hrvatskim reprezentativcima.

Dinamo je u svojim kasnijim fazama, kada je njime upravljao Mamić, također koketirao s desnicom. Primjerice, Dinamo se 2013. godine nije odrekao svog igrača Joea Šimunića – izloženog sveopćem linču zbog ustaškog pozdrava na utakmici reprezentacije. Dinamovo vodstvo i igrači 2014. godine posjetili su branitelje koji su prosvjedovali ispred Ministarstva branitelja, puno prije toga, još 2007. godine, Dinamo je na derbiju s Hajdukom ugostio Thompsona, a godinu ranije prihod od prodaje ulaznica za derbi Dinamo – Hajduk išao je obrani generala Ante Gotovine…

Nije naodmet podsjetiti kako je Građanski, zagrebački nogometni div, između dva svjetska rata bio ljubimac Zagrepčana i Hrvata zbog svog domoljubnog naboja i otpora Beogradu. Navijati za Građanski nije bilo samo identificirati se kao Zagrepčanin, nego i kao hrvatski domoljub, pa je klub imao navijače posvuda među hrvatskim narodom. Također, Građanski je 1911. godine nastao kao izraz otpora hrvatskih domoljuba prema osnivanju mađarskog nogometnog kluba u Zagrebu.

Uglavnom, Dinamo – kako se god zvao – oduvijek je imao u sebi i oko sebe naglašenu nacionalnu notu. Pozicioniran i identificiran kao klub desnice, nikad ostrašćene i ekstremne, nego one blage, uljuđene, građanske, a opet dovoljno izražene da – okuplja. Čini se kako se Dinamo danas pod utjecajem možemovskih silnica polako udaljava od te ideje…

I još nešto: razni vlastodršci često su se kroz povijest znali baviti Dinamovim imenom, pa u tome čak odlazili u neprilične i čudne krajnosti. Posljednja promjena zabilježena je 2011., kada je NK Dinamo na svoju stogodišnjicu dobio prefiks Građanski i postao GNK Dinamo. Time su Mamić i Barišić na specifičan način – prigodničarski – utisnuli Dinamu pečat svoje vladavine.

Kako je u Dinamu danas nametnut trend da sve što je bilo prije – nema osobitu vrijednost, a imajući u vidu kako među utjecajnim simpatizerima u Gradu imaju stručnjake za imenovanja, evo jednog prijedloga: neka i ova Dinamova vlast u skorije vrijeme razmisli makar o kozmetičkoj promjeni imena i doda mu prefiks – hrvatski. Kao što ga imaju HNK Hajduk i HNK Rijeka. Neka se u neko skorije doba pod Bobanovim vodstvom Dinamo nazove Hrvatski građanski klub Dinamo. E, to bi se pamtilo! Ali – možemo li?