Zovu je žena-zmaj: Dok drugi odmaraju, ona spašava, vodi i pobjeđuje

U hrvatskom jeziku postoji mnoštvo narodnih izreka, riječi koje odzvanjaju, ostavljaju traga. Jedna od njih svakako je „žena-zmaj“, a koja u ovom slučaju najbolje opisuje Zrinku Kunješić. Zašto „žena-zmaj“? E, zato što ovdje „imamo posla“ s jako aktivnom pripadnicom ženskoga roda rođenom 12. rujna 1996. godine u Bjelovaru koja je odrasla i živi u Garešničkom Brestovcu. No, kako mi ne bismo previše duljili s uvodom, odnosno kako biste ovu „ženu-zmaj“ još bolje upoznali pročitajte cijeli intervju na kojega je Zrinka („žena-zmaj“) pristala s osmijehom na licu.

Za početak nam se kratko predstavi! Reci nam nešto o svom školovanju!

Kao što ste već napisali u uvodu, rođena sam u Bjelovaru 12. rujna 1996. godine. Dakle, ove godine proslavit ću 30. rođendan s tim što sam cijelo svoje djetinjstvo provela u Garešničkom Brestovcu. Tamo i danas živim, a nakon okončanja osnovne škole, uspješna sam bila i u srednjoškolskim danima. Stekla sam zvanje hotelijersko-turističkog tehničara potom neko vrijeme radeći kao konobarica u nekoliko caffe barova.

Nisi dugo vremena provela u svojoj struci. Preciznije, vrlo brzo život te odveo među profesionalne vatrogasce. Jedna si od rijetkih žena s tim pozivom. Zašto baš vatrogastvo? Koje si postrojbe članica i što je potrebno da bi osoba bila uspješan vatrogasac?

Vatrogastvo sam odabrala jer je to dio mog života od najranije dobi. Dobrovoljna sam vatrogaskinja od svoje sedme godine uz napomenu da se gotovo svi članovi moje obitelji bave vatrogastvom – bilo dobrovoljno ili profesionalno. Dakle, upravo to odrastanje uz vatrogastvo me usmjerilo prema svemu ovome učvrstivši moju želju da budem dio cijeloga ovoga sustava. Riječ je o pozivu kojim izravno mogu pomagati ljudima i raditi posao koji ima stvaran, životni smisao. Osim navedenog, tu su mnogi izazovi, timski rad, ukratko, osjećaj odgovornosti prema zajednici.

Vatrogastvom još uvijek „vladaju“ muškarci, međutim, smatram da u njemu ima mjesta za svakoga tko je spreman učiti, raditi pritom pružajući svoj maksimum. Danas sam članica JVP-a Garešnica, a to zapravo znači da sudjelujem u raznim intervencijama – od gašenja požara do tehničkih stvari (spašavanja). Naglasila bih da su moji radni kolege solidarni, uvijek spremni pomoći te smatram da su se jako dobro priviknuli na ženskog člana. Što se tiče uspješnosti u vatrogastvu – da biste bili uspješan vatrogasac morate imati fizičku i psihičku pripremljenost, biti smireni u kriznim situacijama te sposobni za rad u timu.

I za kraj ovog pitanja imam poruku za žene. Ona glasi – „Ako u sebi osjećate vatrogasni poziv, nemojte se bojati napraviti taj korak. Predanost, znanje, hrabrost nemaju spol. Vatrogastvo treba žene jednako kao muškarce“.

Aktivna si i u udruzi naziva „Društvo žena Garešnički Brestovac“. Zapravo, predsjednica si navedene udruge. Koliko dugo već obnašaš tu dužnost, kako se snalaziš u predsjedničkoj ulozi? Je li naporno i koliko se članica broji?

Predsjednica udruge „Društvo žena Garešnički Brestovac“ sam dvije godine, a zajednica broji pedesetak članica. Riječ je o ženama različitih generacija koje povezuje želja za zajedništvom, očuvanjem tradicije te to da se aktivno doprinese životu mjesta. Mislim da se dobro snalazim u predsjedničkoj ulozi, ponajviše zahvaljujući podršci koju dobivam od članica. No, isto tako, ne smijem zaboraviti bezrezervnu podršku i ostalih stanovnika Garešničkog Brestovca pa i okolice. Stoga, sada se svima mogu samo zahvaliti. Što se tiče pitanja o napornosti, reći ću da ponekad zna biti naporno, a s obzirom da je odgovornost velika. Aktivnosti ima puno, brojne su – kako u mjestu, tako i u gradu. Međutim, uz dobru organizaciju i ove moje, kako ih ja volim nazvati – žene, majke, kraljice, sve se može. U prijevodu, idemo jako dalje.

Uz navedeno, baviš se pikadom braneći boje prve ekipe Brestovca. Kako si krenula u taj sport s obzirom da isti nosi predznak “muški”? Koju ekipu (pojedinca) smatraš vašom/svojom najvećom konkurencijom? Zašto?

Da, i pikado je moja strast. U ovu sam priču ušla sasvim spontano – kroz zezanciju te igranje u slobodno vrijeme. Vremenom se zanimanje za ovaj brzorastući sport pretvorilo u ozbiljnije bavljenje, a uz podršku svog dečka Dejana koji je član kluba, kapetan prve ekipe. Također, imam čast biti predsjednica Pikado kluba Brestovac uz napomenu da postoje dvije ekipe – Brestovac I i Brestovac II. Zanimljivost leži u činjenici da sam jedina žena u ovoj družini s tim da, iako sam aktivna igračica, smatram da sam prije svega ogromna podrška momcima, njihov najveći, najglasniji navijač.

Govoreći o konkurenciji, u našim su redovima svi igrači podjednako kvalitetni te zapravo, svatko može pobijediti svakoga. To znači da mi je jako teško izdvojiti nekog pojedinca. No, upravo ta zdrava konkurencija, zajedništvo i dobra atmosfera pikado čine posebnim, odnosno, to je razlog zašto ga voli i prati sve više ljudi. Ipak, ako baš moram, bit ću mrvicu subjektivna i reći da je za mene najbolji moj Dejan.

Mnogo je aktivnosti u tvom životu, kako sve stižeš? Pretpostavljamo da u svemu imaš veliku podršku obitelji pa i maloprije spomenutog dečka. Reci nam nešto o tome!

Istina je da je aktivnosti puno, ali kada radiš ono što voliš, onda se sve nekako posloži. Dobra organizacija i jasni prioriteti puno pomažu, no u pravu ste – ništa od toga ne bi bilo moguće da nema velike obiteljske te podrške mog dečka. Oni su moj najveći oslonac, razumiju moje obveze i uvijek su tu – bilo riječima ili konkretnom pomoći. I da, upravo ta podrška daje mi snagu, motivaciju da uspijem, odnosno u svemu što radim dam svoj maksimum. Kada znaš da iza sebe imaš ljude koji vjeruju u tebe, onda nijedan tempo nije prebrz, nijedan izazov prevelik.

Kako provodiš slobodno vrijeme (ukoliko ga uopće ima)? Imaš li hobije?

Slobodnog vremena ima, iako ne baš puno. Kada ga „uhvatim“, najviše se volim opustiti uz dobar film ili seriju. Doslovno, „izvalim“ se na kauč. Dakle, to mi je najbolji način punjenja baterija za predstojeće izazove.

Ima li nešto što nismo spomenuli, a smatraš važnim?

Pa, rekla bih ovako – nastojim biti aktivna i izvan profesionalnih, odnosno udrugarskih obveza. Članica sam Odbora gradskog Crvenog križa, dok u okruženju vlastitoga doma rado pomažem roditeljima obavljajući svakodnevne poslove vezane za OPG. Pritom mislim na košnju trave, rezidbu, berbu voćnjaka (kupine i lješnjaci). Zapravo, i to su stvari koje me opuštaju, drže prizemljenom podsjećajući me koliko su zajedništvo te obitelj važni. Jednostavno, uživam i nastavljam dalje i na tom području.

Podijeli s nama svoje planove za budućnost! Imaš li neku završnu misao?

Moji planovi za budućnost su naravno, vezani za obitelj. To mi je temelj svega i nešto čemu se najviše veselim. Uz to, i dalje se želim razvijati u vatrogastvu, nastaviti doprinositi radu udruga u kojima djelujem te ostati aktivna u zajednici (onoliko koliko mi životne okolnosti budu dopuštale). Za kraj, želim naglasiti da se sve što radim temelji na ljubavi prema ljudima, mjestu u kojem živim i osjećaju zajedništva. Vjerujem da se uz dobru volju, međusobnu podršku te mrvicu srca mnogo toga može napraviti. I da, svatko, bez obzira na spol ili ulogu može pronaći svoje mjesto dajući zajednici doprinos.

 

 

 

 

Fotografije ustupila: Zrinka Kunješić