Što nacija očekuje od Bilića? Ako je spreman od ove nove sjajne generacije vatrenih izvući maksimum, dobro je došao. Ako ne …

Još nisu bili smotani kablovi, niti su bili maknuti mikrofoni s predstavljanja Slavena Bilića u HNS-u, a već je novi izbornik dobio snažnu potporu s jednog važnoga mjesta: od jednog od najutjecajnijih Dinamovih insajdera na Faceobooku, očito čovjeka s izvora, vrlo bliskog Dinamovom vodstvu, možda čak i njegovog člana. Taj Dinamov “Fabrizio Romano” za sada je anoniman, krije se pod nadimkom.

Dinamo, dakle, čvrsto stoji uz Slavena Bilića – to je jako važna spoznaja. Dinamov predsjednik Zvonimir Boban stoji uz Bilića, ne samo zato što su bili suigrači u reprezentaciji koja je osvojila svjetsku broncu, što su generacijski bliski, nego i iz još dva važna razloga: zato što su Dinamo i Boban već neko vrijeme na istoj liniji s Hajdukom – a Bilić je ipak Hajdukov kadar – i zato što Dinamo nikada nije bio sretan odnosom Zlatka Dalića prema njegovim igračima. U pitanju su, naravno, Mišić, Stojković i Beljo, od kojih je barem jedan mogao i trebao biti na Svjetskom prvenstvu u SAD-u i Kanadi. Bila bi to nagrada i HNL-u, i Dinamu kao osvajaču dvostruke krune, za koje Dalić ipak nije imao razumijevanja.

U tom smislu, Bilićev povratak na klupu reprezentacije mogao bi značiti i nešto do jučer nezamislivo: da predsjednik Dinama Zvonimir Boban dođe na utakmicu hrvatske reprezentacije, sjedne u počasnu ložu uz Marijana Kustića i zaplješće vatrenima.

Taj pak Marijan Kustić posebno je poglavlje ove priče. Predsjednik s već petogodišnjim stažem, s dvije medalje (po jednom na SP-u i u Ligi nacija), s nizom donesenih važnih strateških odluka, poput gradnje kampa HNS-a u Velikoj Gorici ili unosnim ugovorom za tv-prava u HNL-u, i u ovom se slučaju postavio pragmatično, politički mudro: najprije je odluku o rastanku s Dalićem prepustio samom Daliću – ne radeći pritisak na njega, ne želeći niti jednom izjavom odati dojam predsjednika koji tjera najtrofejnijeg izbornika u povijesti.

Kada se ta priča rasplela, a Kustić naravno ostao neokrznut, predsjednik HNS-a je u potrazi za novim izbornikom posegnuo za rješenjem najprihvatljivijeg onima koji su mu najveća prijetnja, Dinamu i Hajduku. Popustljiv i proračunat kakav jest, a opet i kao dužnosnik koji razumije nogomet i prepoznaje Bilićeve izborničke prednosti, Kustić Bilićevim odabirom umiruje duhove na Poljudu i u Maksimiru, kupujući i sebi predsjednički mir i spokoj. Dinamo će od jeseni opet imati igrače u A reprezentaciji, a Hajdukov kadar – Bilić, Asanović, Računica, Mihačić, Pletikosa – drži u njoj sve konce. I nagradit će i Hajduk ponekim pozivom, čim se za to ukaže prilika.

I tako, svi mogu biti zadovoljni; i Savez, i Dinamo, i Hajduk, i osobito Slaven Bilić, trener koji dvije godine nije imao angažman, a sada je dobio u ruke Hrvatsku, reprezentaciju iz svjetskog vrha. Bolje rangiranu selekciju od Švicarske, Italije, SAD-a, Japana, Norveške, Urugvaja… – to je za svakog trenera dar s neba!

Ipak, Slaven Bilić dočekan je u dijelu javnosti “na nož”, pa mu se kao krimeni izvlače prijateljstvo sa Zdravkom Mamićem, neuspjeh u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010., niz podbačaja u klubovima, trenerska karijera bez ijednoga trofeja, nedovoljno iskazano domoljublje… Neki će reći neprimjerena kampanja protiv normalnog, uljuđenog, čak uglednog trenera! Samo je Ante Čačić, tada trener Lokomotive, bio dočekan s većom skepsom u javnosti kada je preuzimao reprezentaciju.

Narativ je to kojega novi izbornik nije zaslužio. Slaven Bilić nije na klupu vatrenih pao s Marsa, nije nikakav uljez u hrvatskom nogometu. Niti je prestar, niti premlad, niti staromodan, niti ekscentričan i skandalozan. Možda je ponekad samo malo sladunjav i populističan; “Hrvatska je protiv Portugala pokradena!” – to je Slavenova izjava svima prihvatljiva, pa i poželjna na početku izborničkog mandata, nakon što Hrvatska na SP-u nije odigrala na razini svojih mogućnosti u barem pet od osam odigranih poluvremena.

Naravno, u skladu s cijelom plavo-bijelom konstrukcijom koja ga je poduprla, Bilić samo možda neće biti posve samostalan i izbornički neovisan, što je nit koja je obilježila cijeli mandat Zlatka Dalića. Nepokolebljivog Livnjaka Dalića nikada nije zanimalo Bobanovo mišljenje, a Bilića će i te kako zanimati.

Pa ipak, i s tim “teretom” na leđima, Slaven Bilić zaslužio je svoj izbornički mir. Kao i svatko drugi tko stupa na novu dužnost, i Bilić ima pravo na svojih “sto dana”, da vodi reprezentaciju onako kako najbolje zna, bez podmetanja klipova, i kao izbornik kojemu se vjeruje.

Tih famoznih “sto dana” razdoblje je od rujna do studenog, u kojemu će se odlučivati o sudbini Hrvatske u Ligi nacija, ali u kojemu će na vagi bili i kult reprezentacije, pa i njezina pozicija u svjetskom nogometu.

Ovo je najzahtjevnija misija u kojoj se Slaven Bilić ikada našao. U sto dana svi ćemo jasno vidjeti je li Bilić bolji trener i izbornik nego što je bio u prvom mandatu, je li i koliko je promijenio svoju nogometnu filozofiju i  je li sposoban iz ove generacija u svakoj utakmici i u svakom njezinom dijelu izvući maksimum.

Pojednostavljeno rečeno, je li spreman u kontinuitetu igrati na razini drugog poluvremena utakmice s Portugalom, jer na povremenim bljeskovima neće se moći nastaviti graditi kult reprezentacije, poglavito ne nakon Dalićeve ere. Samo dobre partije u kontinuitetu daju vrhunske rezultate. To smo naučili još u Rusiji.

Za sada želimo vjerovati da je Slaven Bilić dorastao toj zadaći.