Ne nose svi heroji plašt: Ovi su ravnatelji odbili zaplesati u kolu korupcije

Optužnica protiv Vilija Beroša i njegovih suoptuženika uglavnom prikazuje uspješno provedene sheme u kojima su natječaji za medicinsku opremu bili krojeni za jednog ponuđača, cijene uvećane, a višak novca završavao na računima tvrtki posrednika. No na više od 210 stranica optužnice otkrivaju se i epizode kada dobro osmišljeni mehanizam za nezakonito izvlačenje novca nije prošao. Upravo takvi primjeri pokazuju da korupcija, koliko god duboko bila ukorijenjena, ipak može biti zaustavljena ako postoje ljudi spremni reći „ne”.

„Ako pobijediš, daj Caritasu”

Jedan od takvih slučajeva dogodio se u KBC-u Split. Prema optužnici, Saša Pozder i Nikola Petrač ponudili su predstojniku Klinike za neurokirurgiju Zdravku Perku mito od 100 tisuća eura kako bi osigurali da posao vrijedan gotovo pet milijuna eura pripadne njihovoj tvrtki. Prema navodima USKOK-a, ponuda je upućena prvo u samoj bolnici, a potom potvrđena i na sastanku u jednom zagrebačkom restoranu. Perko je, kako stoji u dokumentu, odbio i navodno poručio: „Ako pobijediš, daj Caritasu.” Time je jasno poručio da nije zainteresiran za ostvarivanje osobne koristi.

Nakon Perkova odbijanja, u komunikaciji između optuženih pojavila se poruka: „Ovaj ne igra, tražimo drugog.” Za tužiteljstvo je to bio dokaz da cijeli model ovisi o spremnosti ljudi unutar bolnica da pristanu na suradnju. Kada ključni čovjek odbije, posao pada u vodu. Na kraju je ugovor o robotskoj opremi potpisan s drugom tvrtkom, što je bio izuzetak u odnosu na Osijek ili Klaićevu, gdje je shema funkcionirala bez prepreka.

Još upečatljiviji je slučaj KB Dubrava. Prema optužnici, sam ministar Beroš zatražio je od ravnatelja Ivana Lukšića da primi predstavnika jednog društva. Prvi sastanak u bolnici imao je informativni karakter. Na drugom je već predstavljena oprema potencijalnog dobavljača. Na trećem je, tvrdi USKOK, na stol stavljen gotov nacrt ugovora vrijedan 2,5 milijuna eura. Lukšić je, međutim, odbio proslijediti ponudu ministarstvu i time prekinuo proces.

„Ako ne ide na fino, moramo na ružno”

Frustracija optuženika vidi se u porukama zaplijenjenim s mobitela. Prema optužnici, Nikola Petrač tada je poslao: „Ako ja ne uspem u utorak na fin način, moramo na ružno.” U drugoj poruci, koju tužiteljstvo pripisuje Saši Pozderu, stoji: „Ali ovaj posao moramo uzeti.” USKOK tvrdi da te rečenice pokazuju kako su dvojica optuženih doživjela otpor ravnatelja kao prepreku koja remeti planirani tijek posla.

Optužnica donosi i poruku Nikole Petrača: „Šef neće potpisati, ide na Ladislava.” Tužitelji to tumače kao pokušaj da se pronađe nova politička linija utjecaja nakon što Lukšić nije pristao. Time je, prema njihovom tumačenju, pokazano da optuženici nisu lako odustajali, već su imali spreman plan kako zaobići prepreke.

U oba slučaja obrazac je bio isti: osigurati političku podršku i novac, napisati natječaj po mjeri jednog dobavljača i pripremiti ugovor. No u Splitu i Dubravi sve je stalo jer su ravnatelji i predstojnici odbili pristati na suradnju.

„Split ne ide”

„Split ne ide”, stoji u jednoj od poruka. „Ovaj zatvorio vrata”, u drugoj. Za USKOK to su najjasniji dokazi da mreža nije mogla funkcionirati bez ljudi iznutra. Optuženici, s druge strane, tvrde da je riječ o kriminalizaciji poslovnih razgovora i da nikakva šteta nije nastala jer ugovori nisu realizirani. Sud će u konačnici odlučiti čija je verzija vjerodostojna.

No, epizode iz Splita i Dubrave ostaju upečatljive upravo zato što pokazuju da sustav nije neuništiv. Kada pojedinci odluče odbiti mito i ostati dosljedni, cijela konstrukcija se ruši. USKOK u tim slučajevima vidi dokaz da korupcija nije neminovna i da je dovoljno nekoliko čvrstih odbijenica da se raskrinka cijeli model.

Pitanje koje ostaje jest zašto su takvi primjeri iznimka, a ne pravilo. Bi li afera „Mikroskopi” uopće narasla do razmjera zbog kojih je postala jedna od najvećih optužnica u povijesti hrvatskog zdravstva da je bilo više ljudi poput Perka i Lukšića?