Što je sporno u školskom nadstandardu koji više neće plaćati roditelji nego država?

U javnosti se i dalje lome koplja oko najavljenog eksperimentalnog projekta cjelodnevne škole. Kompleksnost teme najbolje ilustrira velik broj komentara, oko tri tisuće, ostavljenih u sklopu e-savjetovanja, a o društvenim mrežama da se ne govori. Nema osobe u Hrvatskoj koja nema stav o toj temi. Ako je vjerovati anketi koji su nedavno proveli kolege iz Jutarnjeg lista, kod većine građana, odnosno njih 77 posto, riječ je o negativnom stavu. Učitelji ne žele u školi provoditi ni minute više nego dosad, a roditelji se brinu da bi nova organizacija za djecu mogla predstavljati preveliko opterećenje.

U jeku javne rasprave o nadolazećem eksperimentu, mnogima je možda promaknula informacija kako jedna hrvatska škola već 44 godine provodi cjelodnevni školski program. Još od daleke 1978. godine učenici razredne nastave u Osnovnoj školi „Nikola Tesle“ iz Rijeke, ako žele, u školi mogu biti „cijeli dan“. Naravno, ne doslovno. U školu mogu doći već u 6,30 ako roditeljima to odgovara zbog posla, a ostati mogu do 16,30. No, obvezan dio programa, u sklopu kojega se provode nastava i slobodne aktivnosti, traje od 8 do 16 sati. Sat i pol duže nego što je to predviđeno u aktualnom eksperimentalnom programu Ministarstva znanosti. Da stvar bude zanimljivija, roditelji tamošnjih učenika iz vlastitog džepa djelomično plaćaju provedbu spomenutog programa, oko 80 eura po djetetu, a zapošljavanje dodatnih nastavnika sufinancira i Grad Rijeka..

Baš kao i mediji, i u OŠ „Nikola Tesla“ vole ankete pa roditelji tamošnjih učenika redovito ispunjavaju upitnike o zadovoljstvu opisanim programom. Te ankete pokazuju kako je preko 90 posto njih zadovoljno cjelodnevnom školom.

Po sličnom principu funkcioniraju i tzv. produženi boravci u školama diljem Hrvatske. Nakon redovne nastave koja traje do otprilike 13 sati, u produženom boravku učenici pišu zadaće, vježbaju i ponavljaju gradivo koje im ‘zapinje’ ili jednostavnu uživaju u kreativnim i zabavnim radionicama koje koordiniraju učitelji zaposleni u boravku.

Ovisno o školi, učenici u produženom boravku mogu ostati do 16 ili 17 sati. Baš kao i cjelodnevnu nastavu u spomenutoj riječkoj osnovnoj školi, i produžene boravke u školama diljem zemlje roditelji plaćaju, u nekim gradovima i do 100 eura mjesečno, a zapošljavanje nastavnika u dodatnoj smjeni sufinanciraju županije, gradovi i općine, osnovno osnivači škola.

I u jednom i u drugom slučaju riječ je o svojevrsnom nadstandardu za koji je logično da se plaća.

Uvođenjem cjelodnevne nastave Ministarstvo znanosti i obrazovanja želi zapravo usavršiti opisane modele i nadstandard osigurati za sve učenike u sustavu. Pritom taj nadstandard roditelje ne bi koštao ništa, a situacija bi se olakšala i jedinicama regionalne i lokalne samouprave iz čijih se proračuna trenutno izdvaja dio novca za provedbu duže nastave. Istovremeno bi rasle plaće nastavnicima, poboljšali se materijalni uvjeti u školama i, što je najvažnije od svega, djeci bi se omogućio kvalitetniji nastavni program, a slobodno vrijeme, ono koje počinje kad se poslijepodne za njima zatvore vrata škole, zaista bi bilo slobodno.

Ne treba bili naivan pa misliti da je nedavno predstavljeni program cjelodnevne škole idealan i bez mana. Da u novom prijedlogu ima puno toga za poboljšati i doraditi svjedoči i velik broj komentara na e-savjetovanju, a za očekivati je da će dio primjedbi i prijedloga Ministarstvo i usvojiti. Na kraju krajeva, tome takva savjetovanja i služe. No, bez obzira na te mane, program cjelodnevne škole ima više prednosti nego nedostataka. To bi trebalo biti jasno svakome tko ga je iole pozornije proučio.