Nasilje nije ljubav: Kako prepoznati obrasce kontrole i ponižavanja

Nasilje nad ženama i dalje je jedan od najozbiljnijih društvenih problema u Hrvatskoj. Najčešće se događa u partnerskim i obiteljskim odnosima, a femicid predstavlja njegovu najtragičniju posljedicu.

„Statistike bilježe porast prijavljenih slučajeva nasilja u obitelji i rodno uvjetovanog nasilja. Međutim, važno je naglasiti da stvarne brojke nadilaze službene podatke, budući da se velik broj žena još uvijek ne odlučuje na prijavu“, uvodno je pojasnila socijalna radnica Obiteljskog centra Područna služba Bjelovarsko bilogorska, Diana Hodak.

I dalje tabu

Nažalost i danas, unatoč većoj vidljivosti u javnom prostoru, nasilje je i dalje djelomično tabuizirano. Žene često šute zbog srama, straha ili nepovjerenja u institucija, a u društvu je prisutna sklonost prema minimiziranju ili normaliziranju nasilja.

Tome treba stati na kraj te osvrnuti se oko sebe, jer kada spomenemo riječ nasilje ne mislimo isključivo na fizički sukob.

„Najčešće se susrećemo s fizičkim, psihičkim, ekonomskim i seksualnim nasiljem, koje se vrlo često isprepliću. Kontrola, izolacija i ponižavanje gotovo su uvijek prisutni obrasci“, pojasnila je Hodak.

Žene često shvate da žive u nasilnom odnosu kada stalni strah, poniženje i kontrola postanu nepodnošljivi. Ključno je kada netko iz okoline ili stručna osoba jasno potvrdi da ono što doživljavaju nije „normalno“ nego nasilje.

„Prevencija mora biti sustavna i dugoročna. U školama je potrebno educirati djecu i mlade o zdravim odnosima i granicama, a u javnosti provoditi kontinuirane kampanje koje afirmiraju nultu toleranciju na nasilje“, istaknula je Hodak istaknuvši ključne korake koje može poduzeti žena koja doživljava nasilje.

Kome se obratiti

„Najvažnije je osvijestiti da nasilje nije njezina krivnja. Ako postoji neposredna opasnost, treba kontaktirati policiju i potražiti sigurno mjesto. Nakon toga, važno je potražiti stručnu i institucionalnu pomoć“, kazala je Hodak.

Žene se mogu obratiti Zavodima za socijalni rad, policiji, Obiteljskim centrima, Nacionalnoj liniji za pomoć žrtvama 116 006 te brojnim udrugama. Na nacionalnoj razini posebno se ističu Autonomna ženska kuća Zagreb i Udruga za podršku žrtvama i svjedocima. Na području Bjelovarsko-bilogorske županije i bliže okolice važne su Udruga Iris i Udruga Hera, koje pružaju psihološku, pravnu i logističku podršku ženama žrtvama nasilja.

„Stručnjaci za mentalno zdravlje imaju ključnu ulogu u obradi traume, smanjenju osjećaja srama i krivnje, jačanju samopouzdanja i razvoju strategija suočavanja. Njihova podrška ženama omogućuje ponovno uspostavljanje osjećaja sigurnosti i samopoštovanja te osnaživanje za donošenje budućih odluka“, kazala je Hodak naglasivši važnu ulogu stručnjaka za mentalno zdravlje u procesu oporavka. No, svakako, ne samo stručnjaci, već i mi sami možemo učiniti mnogo kako bi podržali žene koje se nalaze u sličnim situacijama.

„Prije svega treba joj vjerovati i ne osuđivati je. Važno je pružiti emocionalnu podršku, informirati je o dostupnim oblicima pomoći i, kada to želi, ponuditi praktičnu pomoć, primjerice prijevoz ili privremeni smještaj“, pojasnila je Hodak.

Uz sve ovo potrebna je i dosljedna primjena zakona koja uključuje i povećanje kapaciteta skloništa, ulaganje u edukaciju stručnjaka te stabilno financiranje udruga koje pružaju pomoć žrtvama. Samo integrirani sustav može ženi pružiti sigurnost i zaštitu.

„Niste same i nasilje nije vaša krivnja. Potražiti pomoć nije znak slabosti nego hrabrosti. Postoje stručnjaci, institucije i udruge koje će vas podržati na putu prema sigurnosti i oporavku“, zaključila je Hodak.