Priča o tome kako je u hrvatske rječnike ušla imenica – novinarka!

Piše: Slavica Trgovac Martan

PRVI DIO: Tko ste vi?

Malo tko od onih koji uđu u detaljniju analizu lika i djela Marije Jurić Zagorke neće na koncu tog istraživanja (ako ono uopće i ima konac) ostati pomalo zbunjen kontroverznim podacima na koje će, bez sumnje, naići na svome putu. Tko je zapravo bila Marija Jurić? Književnica? Novinarka? Žrtva vremena u kojem je živjela? Manipulatorica? Bila je, moglo bi se kazati, od svega toga pomalo.

Iako tome nikada nije pretjerao težila, povijest će je, u prvom redu, pamtiti kao književnicu. I to ne bilo kakvu, već kao jedno od najčitanijih i najproslavljenijih pera ovih prostora. Povijesni romani koje je najčešće “štancala” pod okriljem noći, tek nakon što bi dogotovila redovne novinarske zadatke, odmah su našli put do publike. Zapravo, nastavljaju ga pronalaziti sve do danas. Otkako je prije više od stotinu godina u “Malim novinama” objavila prve dijelove “Tajne Krvavog mosta”, a kasnije uz druge tadašnje tiskovine i brojne svoje romane, do danas su priče o Stanki i Mešku, Siniši i Neri, Gordani i Damiru, Jelenku, Delivuku, Jadranki i drugim Zagorkinim junacima pri samom vrhu ljestvica čitanosti u većini hrvatskih knjižnica. Već generacijama čitatelji se poistovjećuju s njima, uvijek iznova proživljavaju njihove avanture, učeći nesvjesno na taj način o hrvatskoj povijesti i kulturnoj baštini.

Zagorčica – muž na mjestu!

Ono što šira javnost manje zna, jest činjenica da je Zagorka bila, ne samo hrvatska, već i prva novinarka u ovom dijelu Europe. Vrijeme u kojem je načinila prve ozbiljnije novinarske korake, dakle kraj 19. stoljeća, nije bilo nimalo naklonjeno ženama. Barem ne onima kojima je bila mrska pomisao da život provedu za štednjakom, s kuhačom u ruci. Jedno od rijetkih zvanja u kojima su se mogla vidjeti ta pokorna i tiha stvorenja u suknjama bilo je učiteljsko. No, i u to je područje valjalo uvesti reda pa su se veliki muški mozgovi onoga vremena ozbiljno bavili mišlju da učiteljicama zakonom nametnu – celibat! Srećom, ta ideja ipak nije zaživjela. Učiteljicom još nekako, no novinarkom nikako nije mogla biti žena u vrijeme Zagorkine mladosti. (Takve imenice nije niti bilo u ondašnjim rječnicima.) Bila je toga svjesna i sama Zagorka pa se nije ni trudila pokušavati objaviti prve svoje novinske članke pod pravim imenom i prezimenom. Potpisivala ih je muškim pseudonimom. Tek kasnije otkrila je uredništvu identitet te, uz blagoslov tadašnjega zagrebačkog nadbiskupa Josipa Jurja Strossmayera, nastavila pisati pod pravim imenom. Pisala je prvo za “Obzor”, a potom i za druge vodeće domaće dnevnike i tjednike. Bila je prva politička izvjestiteljica u Europi. Njezin talent cijenili su kolege iz stranih zemalja, ali i domaći novinari i pisci, poput Frana Supila i Eugena Kumičića. Zagorka je učinila neizmjerno za žensko novinarstvo u Hrvatskoj. Tko zna kakav bi danas bio status žene u toj profesiji, da nije bilo njezinih feminističkih, slobodoumnih i naprednih tekstova kojima je budila ženski duh i davala svojim suvremenicama do znanja da se izvan zidova njihovim domova krije svijet koji im može ponuditi puno više od onoga na što su bile navikle…

Ako ćemo vjerovati brojnim pisanim tragovima, prvenstveno vlastitim Zagorkinim zapisima, Marija Jurić bila je i žrtva svoga vremena. Iako je za hrvatsko novinarstvo i književnost napravila puno, svaki njezin uspjeh osporavan je, svemu što je činila umanjivala se vrijednost. Barem na domaćem terenu na kojem su, čini se, tek malobrojni muškarci mogli podnijeti činjenicu da ih intelektualno nadvisuje “jedna obična baba”, kako su često zvali Zagorku. Koliko je muška riječ bila dominantna u vremenu u kojem je stvarala, možda najbolje ilustrira izjava Frana Supila Zagorki, nakon što je čuo da je odbila posao u mađarskom listu “Pester Lloyd”: “Zagorčice, vi ste muž na mjestu!”

Detaljnije istraživanje Zagorkina lika i djela započelo je, nažalost, tek nakon njezine smrti 1957. godine. Većina onoga što se danas zna o njoj, temelji se na vlastitim Zagorkinim tekstovima i zapisima, tek manji dio povjesničari i analitičari doznali su intervjuirajući njezine suvremenike. Kao što je već spomenuto, svatko tko uđe u ozbiljniju analizu Zagorkina života, mogao bi ostati zbunjen mnoštvom kontradiktornih podataka koji pomalo vrijeđaju zdrav razum. Primjerice, kako je moguće da je Zagorka bila cijenjena i priznata novinarka u svijetu, a toliko šikanirana i ponižavana u vlastitoj domovini koju je toliko voljela? Je li tome doista bilo tako? Jer, postoje brojni zapisi da su Zagorku kao pisca cijenili i mnogi njezini suvremenici, počevši od njezina najvećeg zaštitnika Strossmayera, preko Smičiklasa, Supila, Kumičića, Kranjčevića, pa sve do tadašnjih političkih zvijezda Radića i Masaryka. Pisala je za vodeće domaće i strane tiskovine, izvještavala o najaktualnijim političkim zbivanjima, vodila vlastite novine… Da je Zagorka bila “netko” u ono vrijeme, možda najbolje potvrđuju pisani zapisi o jagmi koja je vladala za njezinim povijesnim romanima. Publika ih je gutala. Svi su znali za Zagorku. Svi su je čitali. Svi su je voljeli. Otkud onda u brojnim pisanim svjedočanstvima, prvenstveno njezinim vlastitim, toliko patnje, suza, nesreće… Je li Zagorka pri opisu vlastita života, baš kao i u svojim romanima, bila sklona dramatiziranju? Je li moguće da je barem malčice izmanipulirala svoju publiku? (Kao što je, primjerice, godinama manipulirala datumom svog rođenja?) Ili je svijet u kojem je živjela doista bio tako okrutan da ju je, na koncu, u nekoliko navrata doveo do samog ruba?

Gorak prvi susret s novinama

Prvi Zagorkin susret s novinama zapečaćen je – pljuskom! U detalje ga je opisala sama Zagorka u jednom od prvih zapisa o vlastitim novinarskim iskustvima koje je obznanila u seriji nazvanoj “Tko ste vi”, objavljivanoj u njezinu časopisu za žene “Hrvatica”. U tekstu nazvanom “Predigra” Zagorka opisuje kako, kao sasvim malena djevojčica, promatra svog oca kako u radnoj sobi čita novine.

“… Otac ne skida oči s onog velikog papira. Što je u njemu kad ga tako nepomično gleda? U svojoj dječjoj stolici sjedim kao privezana i ukočeno promatram oca.

Uđe sluga i javi: ‘Špan je stigao.’

Otac spusti papir na stol, skine cviker i ode.

Sama sam. Za čas se dovučem k stolu i uspnem na stolac. Preda mnom je velika stranica papira, posuta crnim slovima.

Uzmem ga u ruke sa strahom i strepnjom. Nitko ne dolazi. Spustim glavu i uprem oči u slova. Poznajem samo pojedina velika slova koja su me naučili u igri. Što sad? Dosjetim se. Uzmem cviker, nataknem ga teškom mukom na nos, uzmem novine i prinesem ih k očima. Ali, slova se rasplinuše u maglu. U istom se času otvore vrata. Prestrašena se trgnem – cviker padne na hrastov stol – staklo se raspukne. Oko mene se sve zavrti. Ništa ne vidim, ali osjetim… kako me na lijevom obrazu zapeče snažna – pljuska!

Kad se osvijestih, klečala sam u kutu i suzama ispirala užareno lice…”

Taj događaj kao da je navijestio muke koje Zagorku čekaju u budućnosti. Muke koje će doživjeti nastojeći da postane priznat i punopravan član muškoga novinarskog svijeta. Muke koje su se nizale jedna za drugom. I da je to bilo jedino zloguko navještenje teške i mukotrpne borbe koja ju je čekala…