Djevojčica koja je ustala protiv moćnog bana i nepravde

Piše: Slavica Trgovac Martan

DRUGI DIO: Neugodni novinski počeci

Povijesni zapisi svjedoče kako je Marija Jurić rođena 1873. godine u, po svemu sudeći disfunkcionalnoj i nesređenoj, obitelji Ivana Jurića, upravitelja imanja baruna Geze Raucha. Zagorkino djetinjstvo obilježile su brojne svađe i fizički obračuni njezinih roditelja. Svojevrsni spas djevojčica je, kako sama piše u svojim brojnim zapisima, pronašla u pisanoj riječi – prvo čitajući, a potom i pišući. U više navrata Zagorka ističe gotovo spasonosnu ulogu dnevnika u koji je bilježila sve svoje misli, strahove, nadanja…

“Pišem u dnevnik da imam s kim razgovarati. Sluša moje boli, razumije tužbe, misli moje i osjećaje. Prijatelj mi je. Čavrljam s njim o svemu. Ispričala sam mu sve od početka onog dana kad sam osjetila da živim.”

Kad je riječ o novinarskom stvaralaštvu Marije Jurić, malo tko od povjesničara koji su se bavili tim dijelom njezina rada, zaobilazi priču o nastanku novina u zagrebačkom samostanu u kojem se Zagorka školovala. U jednom od svojih sjećanja piše kako je revno izrezivala papiriće, ispisivala ih pričama o svecima, narodnim legendama koje je u djetinjstvu slušala od špana na očevu imanju, vijestima iz samostana i sličnim sadržajima. Ispisane papiriće Zagorka bi sašila, nakon čega bi jedan primjerak kružio među njezinim školskim kolegicama. No, ideja o izdavačkoj djelatnosti unutar samostanskih zidina nije se svidjela predstojnici samostana pa je, nakon što je otkrivena, prvi Zagorkin pokušaj bavljenja novinarstvom okončan kaznom u obliku klečanja uz prevrnut tanjur. Je li to, nakon očeve pljuske, bio novi nagovještaj onoga što je Zagorku u budućnosti čekalo u tradicionalno muškom novinarskom svijetu?

Tajanstveni Jurica Zagorski

Ako i jest, loše iskustvo iz samostana nije nimalo obeshrabrilo upornu, bistru i talentiranu djevojku. Godine 1891. podigla je na noge mađaronski nastrojene zagorske kotarske predstojnike, nakon što je otkriveno kako upravo ona stoji iza izdavanja i raspačavanja omladinskog lista “Zagorsko proljeće”. Uvodnik toga jedinog objavljenog broja lista, nazvanog “Duh Matije Gupca optužuje – što kasnija pokoljenja nisu iskoristila prolivenu krv i još danas robuju”, spomenuti dužnosnici ocijenili su atakom na tadašnjeg bana Khuena Hedervaryja. Oprosta nije bilo, samim time što je Zagorka nekoliko godina ranije, za službenog posjeta Hedervaryja Hrvatskom zagorju izmijenila govor koji su joj unaprijed pripremili, a koji je trebala poslušno izrecitirati. Umjesto toga, djevojčica ga je, potaknuta svakodnevnim žalopojkama hrvatskih seljaka s kojima je provodila većinu vremena, “prekrojila”, pozvavši bana da oslobodi hrvatski narod mađarskog ugnjetavanja. Nakon skandala sa “Zagorskim proljećem” njezin je otac jedva zadržao zaposlenje na imanju velikoga banovog prijatelja baruna Raucha. Kazna za Zagorku bila je grozna – roditelji su je odlučili udati za mađarskoga željezničkog činovnika Andriju Maltraya. Inače, jedini broj “Zagorskog proljeća” Zagorka je izdala uz pomoć bratića, a tekstove je potpisivala svojim prvim pseudonimom – Jurica Zagorski.

Ubrzo nakon udaje, Zagorka se sa svojim puno starijim suprugom seli u omraženu Mađarsku. Brak joj je bio obilježen nedaćama i neslaganjem s mužem i svekrvom. U svojoj romansiranoj autobiografiji “Kamen na cesti” zorno prikazuje kako su je to dvoje psihički i fizički zlostavljali, čak je i izgladnjivali i zatvarali u kući. Maltray je prepoznao spisateljski talent svoje supruge pa ju je pokušao prisiliti da piše tekstove za neke od mađarskih novina u kojima se veličala tadašnja mađarska ugnjetavačka politika spram Hrvatske. No, Zagorka je to kategorički odbila. Neslaganja sa suprugom kulminirala su njezinim zatvaranjem u ludnicu iz koje je uspjela pobjeći zamijenivši odjeću s nekom služavkom. Nakon toga se vratila u Hrvatsku gdje se odlučuje u potpunosti posvetiti novinarstvu. Bit će to, kako se pokazalo na samom početku, trnovit i iscrpljujući put…