Priznata u svijetu, prezrena kod kuće

Piše: Slavica Trgovac Martan

TREĆI DIO: U muškom svijetu

Zbog bijega od muža Zagorke se obitelj odrekla. Nije ju to pokolebalo. Odlučila je živjeti sama te sama zarađivati svoj kruh. Pišući. A bila je žena. Na samom kraju 19. stoljeća takvo što bilo je teško provedivo. No, ne i neprovedivo.

Prvi novinski članak Marije Jurić Zagorke bio je zapravo prepričavanje njezina vlastita iskustva s jedne pučke proslave na kojoj su neki drski mladići od nje i njezinih prijateljica zatražili da sa svojih nošnji maknu hrvatske nacionalne simbole, na što su im one uzvratile batinama. Zadrtoj “antimađaronki”, dodatno ogorčenoj na sve što dolazi preko Drave, nakon razvoda od muža Mađara to je bilo dovoljno da napiše oštar osvrt na događaj. Potpisala ga je pseudonimom “Jedan Hrvat”. Prvotno je objavljen na naslovnici lokalnoga “Hrvatskog lista”, da bi ga nakon toga prenijele sve zagrebačke novine. Za Zagorku je to bio vjetar u leđa te ona nastavlja pisati “poskrivećki”.

Nakon velikog uspjeha koji je postigao njezin članak “Egy percz” u kojem progovara o problemu upotrebe mađarskog kao službenog jezika na hrvatskim željeznicama, a koji su također objavile sve domaće novine, Zagorka skuplja dovoljno hrabrosti te odgovara na poziv urednika spomenutoga lokalnog “Hrvatskog lista”. Iako u uredništvo novina odlazi sa strepnjom i pripremljenom laži kako je ona zapravo izaslanik toga tajanstvenog muškog novinara čijih tekstova se javnost ne može zasititi, urednik Dogan joj odmah daje do znanja kako zna da je ona prava autorica. Na njezino čuđenje, govori joj neka piše i dalje.

Ohrabrena time, Zagorka svoje tekstove nudi “Obzoru”, tada vodećem domaćem opozicijskom listu u Hrvatskoj. No, tamo je jedan od čelnih ljudi lista Šime Mazzura, s kojim će Zagorka i kasnije dolaziti u brojne sukobe, grubo odbija jer nije “netko”.

“… – No da, pitam vas: Tko ste vi? Kakve ste obitelji? Tko vas protežira? Tko vam je otac?

– Otac mi je upravitelj imanja vlastelina R.

– To još ništa ne znači – tko vam je otac, je li odlične obitelji? Možda je plemić? Ili se je čime istakao?

Odgovor mi je strelimice iz mozga pao na jezik:

– O, da! Moj otac je otvorio besplatnu školu za cijepljenje vinove loze, jer će se time vinova loza spasiti od filoksere!

On prasne u smijeh. (…)

– Tko hoće pisati, draga moja, taj mora biti – netko! Mora biti rođen, predestiniran za takvo uzvišeno zvanje. Vi ste ipak malo odviše drski! Dotrčali ste s ulice i velite: želim pisati! Nije čudo da se čovjek mora nasmijati…”

 

Suicidalne misli

Ovakav doček u “Obzoru” obeshrabrio je Zagorku te ona u svojim memoarima priznaje kako je u to vrijeme pomišljala na samoubojstvo. Ipak, odlučuje pokušati ponovno. Ovaj put članke o političkim zbivanjima u Hrvatskoj šalje u mađarske opozicijske listove. U rekordnom roku oni u Mađarskoj postaju hit, a njihove prijevode na hrvatskom počinju objavljivati domaće novine. Tekstovi su objavljivani na naslovnicama, o njima se raspravlja u Hrvatskom saboru. Svi hvale tog novinara koji hrabro progovara u zbivanjima u Hrvatskoj.

Iako jednom već ponižena, Zagorka ponovno odlazi u “Obzor” i traži audijenciju kod tadašnjeg urednika Josipa Pasarića te s njim uspijeva dogovoriti suradnju. Pasarić će se i kasnije pokazati jednim od najvećih Zagorkinih zaštitnika u trenucima kad je drugi kolege budu osuđivali, napadali i ponižavali. Pasarić potiče Zagorku u pisanju, baš kao i njegov nasljednik Jovan Hranilović. “Obzorovci” Zagorku prvotno skrivaju, ona im od kuće šalje svoje tekstove, no s vremenom je sele u redakciju. Doduše, u zapećak, da ne upada u oči onima koji svraćaju u uredništvo, ali i kako ne bi bila na putu muškim kolegama novinarima koji je prihvaćaju sa sprdnjom i podsmijehom. Tijekom godina provedenih u “Obzoru” njezin je rad najviše osporavao Šime Mazzura, a Zagorka nije protjerana iz uredništva samo zahvaljujući zaštiti tadašnjega zagrebačkog nadbiskupa Josipa Jurja Strossmayera, koji je bio najveći dioničar Dioničke tiskare u čijem vlasništvu su se spomenute novine nalazile. U jednom od pisama vodstvu “Obzora” Strossmayer piše:

“Kad je Svevišnji nesumnjivi dar za novinara dao ženi – kao što izvire iz priloženih članaka – onda se mi grješni smrtnici moramo Njegovoj uzvišenoj volji pokoriti.”

Zagorka počinje pisati javno, tekstove potpisuje svojim imenom i prezimenom, a to kao da još više ljuti njezine kolege koji su prema njoj sve okrutniji. Iako o tome svjedoče njezini brojni zapisi, niti iz jednoga nije moguće razlučiti što je istome razlog. Vjerojatno tek jal i nemogućnost podnošenja činjenice da su tekstovi “jedne babe” čitateljima draži od njihovih. Iako je publika prihvaća, Zagorka stalno strepi od osude muškaraca, u njezinim tekstovima o tome razdoblju života iščitava se panični strah od toga da bude primijećena i otkrivena u muškom društvu. To bi samo značilo nove osude i podrugivanja. Najbolje to ilustrira opis izvještavanja s jedne kazališne predstave i iskustvo iz novinarske kazališne lože.

“… Jedne večeri, kad se davala drama, loža je bila krcata. Već je započeo prvi čin kad se pojavi neki gospodin. Premda je bila tmina, očito su ga prepoznali i ustali ponudivši mu mjesto. Slutila sam, bila je to neka znamenita ličnost.

Sa strahom čekam dok svrši čin kako bih mogla pobjeći da nisam na putu, jer loža je puna gospode.

Čin svrši i upale svjetlo. Pljesak se ori. Hoću da izađem, ali baš ulazi neki snažan gospodin. Stisnem se u kut, u sjenu, i čekam da se on makne. Uzalud čekam. On stoji nepomično. Zapremio je čitav izlaz. Mislim, ovako stisnuta u sjeni, neće me nitko opaziti. Valjda će svi izaći, a mene neće vidjeti jer me je taj gospodin gotovo posve sakrio svojim razvijenim leđima.

Pljesak utihne, a svi se okrenu prema gospodinu koji je tek došao u ložu. Oslovili su ga i šalili se.

Sad će napokon izaći da mogu i ja – i čekam spremna da umaknem…”

Vrtoglave naklade

Prijeziru i osudi unatoč, Zagorka polako napreduje u “Obzoru”. Urednici joj daju sve ozbiljnije zadatke i teme. Jedan od najsvjetlijih trenutaka u tom listu doživljava 1903. godine kada čelni ljudi lista bivaju uhićeni i zatvoreni zbog svojih revolucionarnih tekstova. Ona ostaje u redakciji sama te preuzima uredničku palicu. Sama piše većinu tekstova kako bi novine i dalje izlazile, surađujući pritom sa studentima koji diljem Zagreba organiziraju prosvjede protiv mađarskog ugnjetavanja. U jednom od svojih zapisa Zagorka se šali na vlastiti način, opisujući kako joj čak niti žandari nisu vjerovali da je urednica, jer je tada bilo nezamislivo da urednik jednih novina – nosi suknju!

“Dobila sam prvu vizitu – policije. Zinuli su u me i pitali:

– Tko ste vi?

Pokušavam razjasniti, ali ne vjeruju. Traže da im pokažem zamjenika urednika, suradnike i sve one koji dolaze u redakciju. No, morali su ostaviti uredništvo, a da nisu imali sreću vidjeti gospodina zamjenika redaktora, a ni ostale.”

Zagorku ipak nekoliko dana kasnije zatvaraju. Iskoristila je boravak u zatvoru na najbolji mogući način – u ćeliji je napisala jednu od svojih prvih drama – “Evicu Gupčevu” – koja je vrlo brzo postala hit na domaćim kazališnim daskama.

Nedugo nakon toga “Obzor” šalje Zagorku da izvještava sa zajedničkoga mađarsko-hrvatskog sabora u Pešti. U tom razdoblju njezina karijera doživljava vrhunac. Svakodnevno šalje članke u Hrvatsku gdje ih javnost ne može dočekati. Upravno zahvaljujući njezinom pisanju, “Obzor” zauzima vodeću poziciju u domaćem nakladništvu. Potvrđuju to i istraživanja uglednoga domaćeg publicista, povjesničara i novinara Josipa Horvata koji u svojoj povijesti hrvatskog novinarstva, među ostalim, piše:

“Takva je reportaža, pored načelnih političkih članaka, utjecala na raspoloženje i prosuđivanje čitalačkih masa. I dašto, pridonijela je interesu za novine. Vidjelo se to iz porasta naklade, kad je ‘Obzor’ tih mjeseci dostigao nakladu od 5.000 primjeraka dnevno. Dotad toliku nakladu nije imao niti jedan dnevnik u Hrvatskoj.”

Inozemna slava

Za razliku od domaćih, Zagorkin talent prepoznaju kolege u drugim zemljama. Pohvalno o njoj pišu novinari iz mnogih europskih zemalja, ističući njezin talent i smisao za pisanu riječ. No, to je samo dodatno ojadilo njezine kolege iz Hrvatske. Na proslavu desete godišnjice Zagorkina rada, koju su za nju upriličili članovi sindikata inozemnih dopisnika u Budimpešti, nije joj došao nitko od hrvatskih kolega. Zagorka o tom događaju piše:

“Ni počast niti zdravice što su ih izrekli naši i inozemni novinari, kao i zastupnici, nego činjenica da su me tamo smatrali svi, i zastupnici i novinari, ozbiljnim ravnopravnim radnikom, bila je lijek za teške rane, za prezir i stalno ponižavanje što sam ga doživljavala u svojoj domovini zbog zabluda društvenog poretka i omalovažavanja ženskog roda.”

U “Obzoru” će Zagorka ostati raditi sve do 1918. godine. Nakon toga piše za “Jutarnji list”, “Zabavnik”, “Novosti”, “Vijenac”, surađuje sa sarajevskom “Nadom”. U svakoj redakciji u koju bi dolazila nailazila bi, baš kao i u “Obzoru”, na osudu i podsmijeh muških kolega. No, do kraja života tvrdila je kako je ona prije svega – novinar. Taj je posao smatrala svetinjom i za njega je živjela. Iako je javnosti s vremenom postala daleko poznatija po brojnim povijesnim romana koje je počela pisati na nagovor Josipa Jurja Strossmayera, a s ciljem istiskivanja s tržišta jeftinih njemačkih romana koji su, kako je vjerovao Strossmayer, trovali hrvatski duh, tvrdila je kako ona zapravo književnosti nije dala ništa i uvijek je upravo novinarski posao bio imperativ u njezinu životu.