Žena koja nas i danas uči kako biti – netko!

Piše: Slavica Trgovac Martan

ČETVRTI DIO: Ženski časopisi i tragičan kraj

Marija Jurić Zagorka bila je buntovnica. Brojni zapisi svjedoče o tome kako je poticala i pomagala studentske i druge demonstracije. Bila je i veliki borac za prava žena. (S obzirom na gorko iskustvo snalaženja u nemilosrdnom muškom svijetu, zaista nije bilo relevantnije osobe u borbi za takve ciljeve.) Godine 1924. od jednoga njemačkog izdavača dobila je prijedlog da u Hrvatskoj uređuje list za žene u kojem bi objavljivala prijevode njemačkih tekstova sličnih tamošnjih izdanja. Naravno, Zagorka koja je zazirala od svega što bi i na najmanji način moglo ugroziti hrvatsku jezičnu i drugu slobodu, kategorički to odbija. No, to joj daje ideju. Godinu dana kasnije pokreće “Ženski list” u kojem je sama pisala većinu tekstova. Bili su to članci o kućanstvu, modi, kozmetički savjeti, ali mjesta u njemu pronalazi i za važne teme o pravima žena u kojima do izražaja dolazi njezin urođeni feminizam. “Ženski list” vrlo brzo stječe zavidnu listu pretplatnica iz cijele zemlje. Međutim, s vremenom Zagorka dolazi u sukob s drugim suradnicama lista, prvenstveno sa Sidom Košutić koja sa Zagorkom nije dijelila tako revolucionarne poglede na svijet. Košutić je bila sklonija razmišljanju kako je ženama ipak primarno namijenjena uloga kućanice koja će poslušno, s kuhačom u ruci, slušati svog muža i činiti ono što joj on odredi. Za Zagorku je takvo što bilo nezamislivo. Godine 1939. uredničku palicu “Ženskog lista” prepušta Sidi Košutić i odlazi.

Novi početak

Iste godine ulaže svu svoju ušteđevinu u pokretanje novoga ženskog lista – “Hrvatice”. Prvi broj otisnut je u nakladi od nevjerojatnih 15 tisuća primjeraka. Srećom, pokazalo se kako je puno više stvarnih Hrvatica koje dijele Zagorkin, a ne svjetonazor Side Košutić pa većina pretplatnica “Ženskog lista” prelazi u Zagorkine novine. Sve tekstove u “Hrvatici” Zagorka je pisala sama. Piše o hrvatskoj tradiciji i povijesti, ponovno svojim čitateljicama donosi različite savjete vezane uz kućanstvo i zdravlje. Iz stranih časopisa prenosi novosti o svjetskim modnim trendovima, objavljuje čak i skice i krojeve za žensku odjeću. Nastojeći kod žena probuditi revolucionarni duh, piše o pravima žena i potiče borbu za postizanje ravnopravnosti s muškarcima. Ističe ulogu žena u borbi za očuvanje hrvatstva kroz zanimljive crtice u kojima opisuje konkretne događaje – protest Zagrepčanki protiv bana Khuena Hedervaryja, stavljanje hrvatske zastave na mađarski vlak u Gorskom kotaru koje su inicirale tamošnje seljanke i sl.

Zanimljivo je da je upravo u “Hrvatici” provedeno jedno od prvih domaćih ispitivanja javnog mnijenja. Zagorka je među svojim čitateljicama provela anketu o pravu glasa za žene. Odgovori koje su joj slale, potvrđuju kako su Hrvatice tog vremena bile napredne u svojim razmišljanjima, prosvijećene i načitane. Jedna od njih piše:

“Predložila bih zakon po kojemu se nikoga ne bi smjelo progoniti za nacionalne ideje. Riješila bih nezaposlenost, da nijedan zdrav čovjek i sposoban za rad ne bi ostao bez posla…”

“Hrvatica” se odlično prodavala. Zagorka je konačno radila ono što je voljela i što ju je ispunjavalo. No, nesreća kao da se ukorijenila u svaku poru njezina života pa je i toj sreći u kratkom roku došao kraj. Godine 1941., nakon ustaške okupacije Zagreba, nova vlast zabranjuje Zagorki objavljivanje “Hrvatice”. Ustaše su joj, k tome, zaplijenili svu dotadašnju zaradu od pretplata, iz stana u kojem je i uređivala list odnijeli su joj čak i pokućstvo. Bio je to strahovit udarac za ženu koja se do tada već trebala naviknuti na poniženja i šikaniranje. No, ustaše su joj oduzeli sve. Nije to mogla podnijeti. Nakon gašenja “Hrvatice” pokušala je izvršiti samoubojstvo. U svom opustošenom stanu popila je otrov. Pronašli su je u posljednji tren, već onesviještenu, te su je ipak uspjeli povratiti iz mrtvih.

Izigrane ustaše

Zacijelo se Zagorka tijekom ostatka života više puta pitala je li joj tim dramatičnim spašavanjem života, možda čak pomalo nalik na neke prizore iz njezinih romana, učinjena medvjeđa usluga. Jer, otada je sve u njezinu životu išlo nizbrdo. Brže no inače. Iako su joj zabranili izdavanje “Hrvatice”, ustaše su bili svjesni njezina talenta i popularnosti u puku. Htjeli su je prisiliti da za njih piše romane, no uspjela je ishoditi potvrdu liječnika da za to nije sposobna. Tada od nje traže njezine stare rukopise. No, i tada je Zagorka pronašla način da ih “prevesla”.

“Izaslanik ministarstva dolazi k meni i traži stare rukopise. U tome sam mu pomogla malo osvetnički i pokazala štivo koje obrađuje njemački apsolutizam u Hrvatskoj. Roman se počinje štampati u novinama, a kako radnja romana napada nijemstvo u Hrvatskoj, dolazi Gestapo te me onako bolesnu prijeteći preslušava i hoće da sazna na čiju sugestiju taj roman pišem. Ali po mom originalnom rukopisu ustanovljuju da je roman napisan već prije dvadeset godina, a budući da roman ne žele obustaviti, traže od mene da riječ Nijemci promijenim u Bečani i da izmijenim neka imena, a oni su brisali događaje koji im se nisu sviđali. Ekonomski sam i dalje u bijedi i živim od prodaje darova koje sam dobila od svojih čitatelja prigodom jubileja.”

I nakon što ustaše i Gestapo napuste Zagreb, Zagorka će nastaviti živjeti u bijedi. Zapravo, bijeda će je pratiti sve do njezine smrti. Iako je do samoga konca pisala, a njezini su romani uvijek iznova objavljivani u domaćim novinama, život će okončati na rubu gladi. Već staru i izmorenu od života, tu će heroinu ženskog novinarstva u Hrvatskoj, ali i jedno od najznačajnijih imena hrvatske književnosti, nemilosrdno iskorištavati brojni nakladnici i pohlepni skrbnici, ne prikazujući joj stvarne podatke o prodaji njezinih djela koja nikada nisu gubila na popularnosti.

Zagorka je zaista bila žrtva vremena u kojem je živjela. Gotovo se nevjerojatnim čini da je žena takvog intelekta i borbenog duha koji izbija iz svakoga njezinog napisanog retka, mogla dopustiti da je toliko gaze i ponižavaju. Muškarci. Urednici. Kolege novinari. Vladajući. Obitelj… Cijenila ju je jedino njezina publika. No, pravo je pitanje koliko je Zagorka bila svjesna svoje publike. Je li uopće znala koliki je bio njezin stvarni utjecaj na mase? Da je svijest o tome bila na malo višoj razini, možda bi sve na koncu završilo drugačije po nju. Nije li baš tim svojim jedinstvenim statusom kod publike mogla začepiti usta svima onima koji su osporavali svaku njezinu riječ, svaki potez, svaki udisaj?

“…A tko je ta publika? I tko su ti široki slojevi kojima sam pisala i kojima pišem? To su oni koji nose ideale – nose zastave, koji se za njih daju zatvarati, za njih strijeljati, to su vrlo uzvišeni slojevi, i njima služiti, njima smjeti i moći pisati vrlo je velika čast. Nikad nisam bila književnik. Književnosti nisam dala ništa. Ali sam bila tek priprosti vojnik vašim i svojim idealima. Na posve zabitnoj fronti. Vi se sjećate, u najtežim vremenima, u beznadnim časovima diktature, vi i ja, mi smo se tajno sastajali u štampanim recima mojih romana i tu izmijenili svoje osjećaje. A sada, prije svršetka, meni je dužnost i pravo da Vama, publici, širokim slojevima koji ste mi tako dugotrajno iskazivali postojanu vjernu sklonost, od sve duše zahvalim pa, ako su Vam mojih reci bili vjerni rupčić s kojima ste otirali znoj s vašeg radnog čela, tada sam svoju zadaću ispunila.”

Zagorkino naslijeđe

Značaj Zagorkine “zadaće” puno je veći no što je ona, u trenucima pisanja gore navedenog teksta, mogla i slutiti. Svojim je romanima budila kod ljudi ljubav prema čitanju, prema domovini, povijesti… Svojim je novinarskim radom, pak, zadužila generacije novinara koji su stasali nakon nje, i koji tek imaju stasati. Posebice novinarki. Jer, da nije bilo nje, tko zna koliko bi još vremena trebalo proći da se rodi neko žensko čeljade koje će se usuditi uzeti pero u ruku i stati nasuprot usijanim muškim glavama. Bi li neka druga “baba u suknji” uopće imala hrabrosti učiniti takvo što?

Zagorka nije bila bilo kakav vojnik, kako je samu sebe nazivala. Bila je vojnikinja koja je gotovo sve svoje životne bitke protiv daleko nadmoćnijih silnika vodila sama. Iako se u prvi mah svaka od njih može doživjeti kao Zagorkin poraz, kad malo bolje promislite o njima, shvatit ćete da su one bile velike pobjede. Ne samo za Zagorku, već i za druge žene koje su se godinama nakon njezinih gorkih početaka polako počele “šuljati” u redakcije, da bi ih do danas gotovo u potpunosti preuzele.

Zbog Marije Jurić Zagorke danas u hrvatskim rječnicima stoji imenica “novinarka”. Postoji li uopće način da joj zahvalimo na tome? Sama riječ “hvala” nije dovoljna. Sve i da odlučimo zahvaliti joj tako da uspomenu na nju držimo živom pišući i govoreći o njoj, ne bismo učinili mnogo. Jer, ona se sama, kroz svoje radove, pobrinula da bude upamćena. I stoga je možda najbolji način da joj zahvalimo taj da jednostavno nastavimo njezine bitke. Da se držimo istinskih moralnih i etičkih načela zbog kojih je ona toliko puta stradavala. Da na njezinom primjeru učimo kako biti dobra novinarka, samostalna i prosvijećena žena. Kako biti “netko”.