Brainrot nije samo bezazleno skrolanje: Psihologinje upozoravaju što kratki videi rade našoj pažnji

Sve više vremena provodimo uz kratke videe, no posljedice ne moraju ostati samo na izgubljenih nekoliko sati dnevno. Psihologinje Ema Čamber i Ivana Mihotić Sekovanić iz Obiteljskog centra, Područne službe Bjelovarsko-bilogorske, upozoravaju na moguće posljedice pretjeranog konzumiranja sadržaja poput TikToka, Reelsa i Shortsa, osobito kod djece i mladih.

Termin „brain rot“, odnosno „propadanje mozga“, posljednjih se godina sve češće koristi za opis navike pretjeranog konzumiranja kratkih, brzih i trivijalnih sadržaja na internetu. Iako nije riječ o službenoj medicinskoj dijagnozi niti postoje dokazi da mozak doslovno „propada“, stručnjakinje upozoravaju da pretjerano izlaganje takvim sadržajima može biti povezano s promjenama u pažnji, radnom pamćenju, samokontroli i drugim izvršnim funkcijama.

„Brain rot“ se, objašnjavaju psihologinje, povezuje i s kognitivnim zamorom koji nastaje zbog stalne izloženosti velikom broju brzih i izmjenjujućih informacija. Posljedice se mogu očitovati kroz teže održavanje koncentracije, probleme s pamćenjem, ali i kroz emocionalnu iscrpljenost.

Posebno su osjetljiva djeca i mladi jer se njihov mozak još uvijek intenzivno razvija.

„Ljudski mozak je neuroplastičan, što znači da se preoblikuje i prilagođava u skladu s onime što se događa u okolini. Ako iz okoline često dobiva brze, fragmentirane informacije, mozak ne razvija sposobnosti dubljeg procesiranja i pamćenja informacija“, ističu Čamber i Mihotić Sekovanić.

Problem se može pokazati u sasvim svakodnevnim situacijama. Dijete koje je naviknuto na stalnu izmjenu podražaja može teže čitati knjigu, pratiti nastavu ili se baviti aktivnošću koja zahtijeva dulju koncentraciju.

Kratki videozapisi nude brzu promjenu sadržaja i trenutačnu nagradu, zbog čega aktivnosti koje zahtijevaju više vremena i truda mogu djelovati dosadno. Kod djeteta to, primjerice, može značiti da izgubi strpljenje nakon nekoliko stranica knjige ili mu školska lekcija djeluje presporo.

Posljedice nisu samo kognitivne. Pretjerano vrijeme pred ekranom može utjecati i na san, razinu tjeskobe te odnose s drugima. Poseban problem može nastati kada djeca na društvenim mrežama stalno gledaju idealizirane prikaze tuđih života.

„Ako djeca gledaju videozapise koji često prikazuju nerealne, idealizirane i estetski savršene isječke tuđih života, to može potaknuti nesvjesno uspoređivanje i rezultirati osjećajem manje vrijednosti, nesigurnošću oko vlastitog fizičkog izgleda zbog iskrivljene slike o ljudskom tijelu i tjeskobom“, upozoravaju psihologinje.

Ipak, digitalni sadržaji sami po sebi nisu problem. Djeca putem njih mogu brzo doći do informacija, razvijati određene tehnološke vještine i učiti snalaziti se u digitalnom svijetu. Ključ je, ističu stručnjakinje, u ravnoteži između vremena provedenog pred ekranom i drugih aktivnosti.

Igra, druženje, kretanje, čitanje i vrijeme provedeno s obitelji imaju važnu ulogu u razvoju djece. Upravo kroz igru i izravne odnose djeca uče pregovarati, rješavati konflikte, razvijati prosocijalna ponašanja te koristiti verbalnu i neverbalnu komunikaciju.

A što je s odraslima? Ni oni nisu imuni na posljedice pretjeranog skrolanja.

Dugotrajno gledanje kratkih videa može biti povezano s lošijom kvalitetom sna, manjom produktivnošću i kognitivnim zamorom. Stalno iščekivanje novog sadržaja može mentalno iscrpiti osobu i otežati razmišljanje i donošenje odluka.

No stručnjakinje naglašavaju da povremeno gledanje Reelsa, TikToka ili Shortsa samo po sebi ne znači problem. Granica se počinje pomiče kada takav sadržaj postane glavni način smirivanja nakon stresnog dana, glavni izvor ugodnih emocija ili kada osoba osjeća nervozu ako mu ne može pristupiti.

Kod djece su među znakovima za uzbunu velika nervoza i neprimjereno ponašanje kada im se ograniči vrijeme pred ekranom, nemogućnost održavanja pažnje tijekom priče ili filma, često zaboravljanje uputa i školskih obaveza te izražena dosada čim nisu uz ekran.

Kod odraslih se mogu pojaviti unutarnji nemir, ljutnja ili strah kada nema pristupa sadržaju, davanje prednosti komunikaciji putem tehnologije umjesto stvarnim razgovorima, nemogućnost gledanja filma ili čitanja bez posezanja za mobitelom te potreba za ekranom gotovo u svakoj situaciji.

Psihologinje pritom naglašavaju da ovisnost o internetu, društvenim mrežama ili kratkim videima još nije službena klinička kategorija.

Njihov se utjecaj i dalje istražuje, a važno je razlikovati povremenu naviku od ponašanja koje počinje narušavati svakodnevni život.

Kako se odmaknuti od beskrajnog skrolanja?

Prvi korak je, smatraju stručnjakinje, razumjeti zašto posežemo za ekranom. Često kratki videi služe kao brza ugoda nakon stresnog ili neugodnog iskustva. Umjesto da svaku dosadu ili neugodu pokušavamo odmah „ugasiti“ novim sadržajem, važno je učiti kako ih tolerirati i nositi se s njima.

„Glavni način da spriječimo vlastiti ‘brain rot’ je da se družimo u dobrim i lošim trenucima, da si međusobno pružamo podršku te da stalno učimo kako rješavati probleme, a ne bježati od njih“, poručuju psihologinje.

Posebno važnu ulogu u tome imaju odrasli koji djeci trebaju biti primjer. Umjesto da se vrijeme pred ekranom samo zabrani, važno je ponuditi alternativu – zajedničku igru, razgovor, boravak u prirodi, kretanje, druženje i vrijeme u kojem mobitel jednostavno nije u središtu pažnje.