Psihoterapeutkinja o životu s ADHD-om: ‘Mislila sam da sam lijena, neodgovorna i preosjetljiva’

PODIJELI S PRIJATELJIMA!

Psihoterapeutkinja Lea Ivančić Žic Peša, autorica knjige „Stani, diši, pusti, pleši“ o neurorazličitosti, upozorila je da je ADHD kod odraslih žena često skriven iza izrazite funkcionalnosti pa se prepoznaje kasno, piše portal Zdravlje i ja.

Kad se govori o ADHD-u, obično se misli na djecu, hiperaktivnost i probleme u školi. Rijetko se čuje kako je biti odrasla žena s tom dijagnozom.

„Žena može imati odličnu karijeru, biti odgovorna, obrazovana, brižna, organizirati cijelu obitelj i istovremeno iznutra živjeti uz ogroman napor da sve to održi. Upravo zato se ADHD kod žena često prepoznaje kasnije. Izvana vidimo postignuće, a ne cijenu tog postignuća“, kaže Ivančić Žic Peša.

Teškoće koje se ne vide na prvu uključuju izvršne funkcije, regulaciju pažnje, teško započinjanje i završavanje zadataka, vremensku sljepoću, hiperfokus, emocionalnu disregulaciju, senzornu preplavljenost, teško prebacivanje s jedne aktivnosti na drugu, kronično odgađanje odmora i snažan osjećaj da se kasni. Odrasle žene s ADHD-om često su i perfekcionistice koje žele zadovoljiti tuđa očekivanja i vrlo su samokritične.

„Ponekad ne gledamo osobu koja ne funkcionira, nego osobu koja funkcionira na vrlo skup način po svoje fizičko i mentalno zdravlje“, dodaje. Zato se teškoće često pripisuju generaliziranoj anksioznosti, depresiji, poremećajima ličnosti ili hormonalnim promjenama poput trudnoće i (peri)menopauze, koje simptome mogu pogoršati, ali ih ne uzrokuju.

Odmor ne treba zaslužiti

Psihoterapeutkinja je, prije nego što je razumjela svoju neurorazličitost, mnogo snage trošila da bude „normalno“ funkcionalna. Mislila je da će bez tolikog napora funkcionirati ako bude dovoljno organizirana, dosljedna i disciplinirana. Danas zna da je koristila metode koje možda vrijede za druge, ali nisu bile prilagođene njoj.

Foto: Tea Čizmek Mesarić
Foto: Tea Čizmek Mesarić

„Danas puno više razmišljam o tome kako dizajnirati život koji podržava moje funkcioniranje. Organizacija mi danas služi životu, a ne pokušavam cijeli život podrediti organizaciji. Mislila sam da sam lijena kada ne mogu početi nešto što mi je važno, ali istovremeno nedovoljno zanimljivo, neodgovorna kada nešto zaboravim, nedosljedna kada mi interes naglo padne, preosjetljiva kada me određene situacije potpuno preplave. Mislim da bi mi ta saznanja uštedjela ogromnu količinu srama i dokazivanja da sam do njih došla ranije“, priča.

S vremenom je počela preispitivati pravila koja je smatrala neupitnim, o tome koliko mora biti produktivna, koliko se smije odmarati i što znači biti uspješna. Više ne vjeruje da odmor treba zaslužiti. Kad odrasli s ADHD-om tako razmišljaju, često upadnu u začarani krug preopterećenja, forsiranja, iscrpljenosti, pada i krivnje, nakon čega opet slijedi forsiranje.

Zato si dopušta razdoblja intenzivnog fokusa, a zatim sporija razdoblja s manje obveza i rokova. „Sve manje imam potrebu objašnjavati zašto nešto radim na način koji meni funkcionira“, kaže.

Foto: Tea Čizmek Mesarić
Foto: Tea Čizmek Mesarić

Njezin radni dan nimalo ne nalikuje onom od 9 do 17 sati. Radi upola manje, s dužim pauzama, radni tjedan traje joj četiri dana, a većinom kombinira rad iz ureda i od kuće.

Naglašava da prihvaćanje neurorazličitosti ne znači odustajanje od osobnog razvoja. Neke su stvari dio neurološkog funkcioniranja i treba ih bolje podržati, a neki su obrasci nastali kroz iskustva i odnose i na njima ima smisla raditi.

Odgovornost, poručuje, ne smije biti samo na pojedincu. Prilagoditi se trebaju i radna okruženja, stručna praksa i zdravstveni sustav. Posebno upozorava da kontinuirana psihoterapija u javnom zdravstvu nije dostupna, pa je ljudi traže privatno, ako si to mogu priuštiti.

Izvor: Zdravlje i ja

Foto: Tea Čizmek Mesarić

Foto: Tea Čizmek Mesarić


PODIJELI S PRIJATELJIMA!