4.8
(19)

Zagrljaji i poljupci. Škola. Učiteljice. Treninzi. Vožnja biciklom. Kino. Odlazak u knjižnicu… To su moji klinci odgovorili kad sam ih zamolila da promisle što će više cijeniti kad ova ludnica s koronavirusom završi.

-Bakini kolači! – sjetio se još jednog točnog odgovora Hrvoje.

-Pa sad, istina je da vas u ovom trenutku ne mogu odvesti u knjižnicu ili u kino, ali kolač vam mogu ispeći – predložila sam.

I on i njegova sestra, a i suprug su me sumnjičavo pogledali ispod oka.

-Ma neka, strpjet ćemo se dok ne prođe ovo s koronom – provocirala me moja Dorja.

Priznajem, ne znam najbolje peći kolače. Ali, ispekli smo ih prošle subote, svi zajedno. Nije da smo i imali nekog izbora, s obzirom da smo posljednjih dana osuđeni na to da budemo zajedno više nego inače. Čak iako još radim i s njima se vidim samo navečer. Ali, nema više poslijepodnevnih i večernjih treninga, proba u kazalištu, glazbene škole… Pa iako smo sad svaki dan više sati „u komadu“ zajedno, paradoksalno, nikad mi moja obitelj nije više nedostajala. Razumjet će me vjerojatno puno roditelja koji također ovih dana, unatoč svemu, rade. Znamo da su nam u to vrijeme djeca doma, na sigurnom, ali svejedno nas stalno kopka taj osjećaj, valjda grižnja savjesti, jer nismo s njima cijelo vrijeme. I jer ne znamo kako im olakšati situaciju u kojoj su se našli.

Hrvoju je devet godina, Dorja će uskoro 13. Kad je prije desetak dana krenula škola na daljinu, Hrvoje je bio oduševljen jer je to doživio kao praznike. Dorja malo manje jer su joj, kao i svakoj tinejdžerici, važni prijatelji. Ali, ni njoj se nije žurilo sjesti za računalo kako bi pregledavala nove lekcije. Trebalo mi je nekoliko dana da ih uvjerim da je ovo ozbiljna stvar. Bili su frustrirani. Bila sam i ja jer je tih nekoliko prvih dana sustav online učenja stalno padao, gubili smo se u moru linkova koje su nam nastavnici slali, borili se s downloadanjem i uploadanjem dokumenata. Nakon nekoliko dana smo uhvatili ritam. Klinci tijekom dana naprave sami što stignu i znaju, kasno popodne, kad se svi  okupimo doma, zajedno ručamo i jurimo van, na što izoliranija mjesta, prošetati bar tri kilometra. Inzistirala sam od početka na tim šetnjama jer se bojim da ćemo uskoro biti potpuno zatvoreni u kući. Platili smo te izlaske kasnovečernjim učenjem – repriziranjem TV škole, rješavanjem online kvizova, testova i zaostalih zadataka do kasnih sati. Da, bilo je uistinu frustrirajuće, ali preživjeli smo prvi tjedan! Sad kad se osvrnem na tih nekoliko dana, jasno mi je kakav su napor uložili naši nastavnici i ministarstvo da čitav sustav, koji nam je još uvijek pomalo apstraktan, stave u funkciju. Iskreno vjerujem da za to zaslužuju svaku pohvalu. Baš kao i „naši“ nastavnici s kojima sada komuniciramo uglavnom online – otvoreni su za sva pitanja, javljaju se u bilo koje doba, nastoje ohrabriti i djecu, ali i nas roditelje, iako je i njima samima sve ovo strano i novo. Hvala im na tome.

Kao novinarka, s koronavirusom živim 24 sata dnevno. Sve i da hoću, ne mogu isključiti TV, internet ili radio i ograditi se od loših vijesti dok sve ovo ne prođe. Ne mogu od toga zaštiti niti svoju obitelj. Čak niti ne pokušavam, vjerujem kako je dobro da znaju kako stvari stoje jer će na taj način vjerojatno biti odgovorniji prema sebi i drugima. No, baš kao i mnogi drugi ovih dana, nastojim iz ovog ludila izvući ono pozitivno. A toga ima više nego što bi nam se moglo učiniti na prvu. Ako sumnjate, pitajte svoju djecu. Za čime čeznu ovih dana, što im nedostaje? Što će cijeniti kad sve ovo prođe? Vjerujem kako u ovoj situaciji svi možemo puno toga naučiti. Primjerice, što su stvarni ljudski prioriteti, kako uživati u sitnim radostima… Pa i kako ispeći kolače! Svjesna sam, naravno, da moji nikada neće biti bolji od bakinih. No, spremna sam živjeti s tim. (Slavica Trgovac Martan)

 

Sviđa ti se ovaj članak?

Dodaj zvjezdicu za ocjenu

Prosječna ocjena 4.8 / 5. Ukupno glasova: 19

Hvala na ocjeni!

Prati nas na društvenim mrežama!