ŠKOLA ZA ŽIVOT Novo vrijeme s klincima – dar ili pokora?

Smislila sam sjajnu prvoaprilsku šalu za svoje klince. Isplanirala sam kako ću im, baš kao onaj tata iz Britanije čija snimka ovih dana kruži društvenim mrežama, reći da je epidemija prošla i da drugi dan moraju u školu. Već sam ih vidjela kako cendraju i cvile i mole za još koji dan „praznika“. No, onda su oni zeznuli mene.

-Mama, što ako ovi u ministarstvu skuže da priča s online nastavom šljaka pa skroz ukinu pravu školu? – pitao me Hrvoje, skoro u panici, baš prije nego što sam krenula u provedbu svoje psine.

-Ne bi to želio? – pitala sam.

-Ne. Želim da sve ovo prođe, nedostaju mi prijatelji i učiteljice – zacvilio je, a njegova starija sestra kraj njega je samo tužno kimala glavom, u znak potvrde da se sa svim slaže. I tako propade moj prvoaprilski prank, kako se to danas moderno kaže! Požurila sam ih utješiti.

-Bez brige, nema šanse da ministarstvo ukine pravu školu – rekla sam im. Prvo to neće dozvoliti roditelji, pomislila sam, koji se ovih dana drvljem i kamenjem nabacuju na ministarstvo i nastavnike zbog online nastave. Šokirala me lavina negativnih komentara koji posljednja tri tjedna pune društvene mreže i medije. Roditelji su ogorčeni, pišu ministrici, pravobraniteljici, premijeru, kako bi ukazali na težinu i ozbiljnost situacije u kojoj su se našli. Djeca dobivaju previše gradiva i, tvrde ljuti roditelji, provode sate pred računalom. Jedva stižu obaviti sve što se od njih traži. Nemaju u kući dovoljno računala i tableta, internetska veza im puca, gube se na platformama za učenje… Ne sviđaju im se nastavnici koji podučavaju na televiziji, ne odgovaraju im termini predavanja… I, povrh svega, neka djeca ne uspijevaju sama usvojiti gradivo pa im u tome moraju pomagati roditelji. I tu, po mojem skromnom mišljenju, dolazimo do najvećeg problema – mnogi su u šoku su jer se odjednom moraju baviti vlastitom djecom daleko više nego što su to činili do sada. Ne osuđujem ih jer sam i sama takav roditelj. Priznajem, gotovo sve vezano uz školu ranije sam prepuštala nastavnicima – od usađivanja novog gradiva u glave mojih klinaca, pa do provjera zadaća. Kriteriji u školi, ali i kod nas doma oduvijek su bili jasni i moja su djeca od prvog dana škole svjesna da će za loš rezultat biti kažnjeni, u školi lošom ocjenom, a doma oduzimanjem mobitela i daljinskog ili zabranom treninga. Nikada s tim nismo imali problem i, priznajem, rijetko sam ranije zavirivala u njihove bilježnice i knjige. Ocjene sam ionako u bilo kojem trenutku mogla provjeriti u e-dnevniku, a na informacije bih odlazila samo kako bih provjerila štima li sve s njihovim ponašanjem. No, sada su se stvari promijenile za 180 stupnjeva. Sada mama i tata uče zajedno s klincima! Nemojmo se zavaravati, teško je. I to unatoč činjenici što moji klinci većinu zadataka uspiju obaviti sami, dok smo suprug i ja na poslu. A svejedno nam ostaje hrpa zaostataka koje rješavamo svaku večer. Da, trebaju našu pomoć i često im je ne možemo pružiti istog trena. Pa zajednički ponovno vrtimo predavanja, proučavamo lekcije, googlamo. Suprug i ja zajedno s njima ponovno učimo računati razlomke i decimalne brojeve, izrađujemo makete četverotaktnih motora od kartona i Mace Papučarice na štapovima za ražnjiće. Učimo talijanski i njemački, što iz udžbenika, što uz pomoć Duolinga, ponovno otkrivamo Ameriku, nepravilne glagole iz engleskog i kondicionale u materinjem jeziku. I da, često nam puca internetska veza, i mi se svađamo za računala i telefone, ponekad se rasplačemo od muke, rano ustajemo i kasno liježemo kako bismo sve stigli. Ima dana kad je jako teško i kaotično. Ali, ima taj kaos i svojih dobrih strana. Prisilio nas je da pronađemo vrijeme za one kojima smo najpotrebniji. I bez obzira na to što nam se ponekad čini da ga je premalo, stvari se uvijek nekako poslože baš kako treba. Pa uz učenje, nađemo i vrijeme za pričanje viceva, šetnje, pečenje palačinki, snimanje fotki sa smiješnim filterima, za društvene igre… Za smijeh. Tako se lakše drugog dana podnese i pokoja nova suza.

Situacija u kojoj smo se našli svima nam je nova i razumijem da se svatko od nas s njom nosi na svoj način. Baš zbog toga ne želim osuđivati roditelje koji su za svoj način odabrali kritiku sustava koji, s obzirom na to u kojem je roku postavljen „na noge“, funkcionira sasvim OK. Što je najtužnije od svega, nisam primijetila da je netko od tih kritičara ponudio vlastito, bolje rješenje. U situaciji u kojoj smo se našli kritika koja je sama sebi svrha nam najmanje treba. Svi smo u istoj kaši. Pokušajmo izvući iz nje najbolje što možemo. Neka vrijeme koje nam je dano da ga provedemo s djecom bude dar, a ne pokora. (Slavica Trgovac Martan)