SVJETLO SESVETA Da duše lakše kroče putovima onoga svijeta

4.8
(4)

Piše: Slavica Moslavac

Sisvete, Sesvete ili Svi sveti je dan kada se ide mrtvima u pohode. Obilaze se grobovi najbližih kao i daljnja rodbina, susjedi i prijatelji te zajednička obilježja za neznane.

Desetak dana uoči Sisveta uređuju se grobovi, a dan uoči priređuje se vrbova šiba, borovnica, zimzelen i breberika. Pletu se vijenci na šibe, ukrašavaju živim cvijećem, najčešće sisveticama ili krizantemama i mašnama od krep ili rugovog papira. Mašna na vijencu za dijete je bijele boje, za mlade crvena, a za starije plava. Na Sisvete ujutro tako složeni vijenci nose se i polažu ili na groblje ili se stave na drvene križeve. Tada su se palile i svijeće kao i na dan kasnije, tj. Dušni dan. Od hrane polagane su samo crvene jabuke.

Obilazak grobova pokojnika obavljalo se u predvečerje dana Svih svetih. Da bi se vremenom taj običaj počeo pomicati na čitav dan, a prvotna pravila padala su u zaborav. Među najraširenije i svakako najvažnije postupke koje je trebalo obaviti još ranije bilo je uređenje grobova. U vrijeme kada su grobovi formirani u obliku humka od zemlje s jednostavnim drvenim križem, uobičajen način ukrašavanja sastojao se od uklanjanja trave s humka te postavljanja cvjetnih glavica direktno na tlo. Na taj način formirao se okvir oko humka ispunjen jednostavnim geometrijskim oblicima različitih boja s obaveznim križem u sredini. Na tako uređen grob stavljane su upaljene svijeće uz obaveznu molitvu za dušu pokojnika. Paljenjem svijeće, vjerovalo se, osvjetljava se put duši umrloga na onaj svijet.

Još su prvi kršćani nazivali svoja grobišta coemeterium po grčkoj riječi koimeterion, koja znači počivalište, jer mrtvi u grobovima snivaju i imaju se probuditi na dan uskrsnuća. Nijemci zovu grobišta friedhof, tj. dvor mira ili gottesacker, tj. Božje polje, dok Talijani nazivaju grobišta campo santo, tj. sveto polje. Groblje se po mogućnosti postavlja prema sjeveru, jer je po kršćanskoj predaji sjever obilježje smrti. Mrtvi se polažu tako u grobove da im glava, ako je moguće, bude okrenuta prema istoku, odakle izlazi sunce, jer je Isus „Sunce pravde“. Grobovi se uređuju pokraj crkve, jer su vjernici u njoj primili duhovni život i posvećivali se sakramentima. Često se groblje naziva imenom sv. Mihovila, jer je on zaštitnik mrtvih, a mnoga su groblja posvećena i sv. Ani, sv. Kuzmi, sv. Roku i nekim drugim svecima, ali je groblje na prvom mjestu posvećeno Bogu. U starokršćanskoj umjetnosti nalaze se mnogi simboli, koji se ponekad i danas upotrebljavaju na grobištima, npr. dvije palmine grane (slava i pobjeda), golub s grančicom masline (duša odlazi u miru), paun (simbol besmrtnosti rajske slave), riba oko sidra (znak je Isusa na križu i ufanje u spasenje), janje (Isus koji oduzima grijehe svijeta), a najobičniji je kršćanski simbol križ. Grobni križ od željeza upotrebljava se od 15. stoljeća. Kasnije se na takav križ postavlja pločica s imenom pokojnika ili s natpisom. Križ znači spasenje po Isusu. Nad glavom mrtvika znači da je umro u Kristu. Kršćansko značenje na grobištima je i  kugla koja predstavlja zvjezdano nebo, sunce ili zemlju, a znak je i priziva svijeta, ako se nalazi pod nogama. Dvije ruke koje se hvataju, simbol su rastanka pokojnika od živih.
Nekada likovi pokojnika imaju uza se obilježje svoga zanimanja, npr. uz kip ili reljef glazbenika instrument, uz vojnika mač, zastava, puška ili grb, uz svećenika kalež, uz znanstvenika knjiga, uz mornara lađa i sidro i sl. Dosta je čest slučaj da se stavi medaljon s likom pokojnika ili fotografija usred grobnog križa. Na grobovima ima živog cvijeća i stabljika. Bršljan je znak vjernosti i prijateljstva već kod starih Rimljana. Zimzelen i uzvišeni čempres pokazuju nadu u život vječni radi svog trajnog zelenila. Vrba jadikovka označava plač i bol, palma pobjedu, maslina mir duše. Prelomljena grana, nekad s cvijećem, pokazuje skršen život, ruža znači ljubav, ljiljan spoj duše, šipak kršćansku zajednicu, a trnje i korov mukotrpan ljudski život. Vijenac od cvijeća i kruna znak su vječne slave i nagrade. Cvijeće je uopće znak ljubavi i zahvalnosti prema pokojnicima. Živo cvijeće koje raste na grobovima, znak je nade u život vječni.
Natpisi su u pjesmi i prozi. Nekada vrlo jednostavni, a nekad bombastični. Nije čudo da su već stari Rimljani imali izraz Laže kao epitafij. Zahvala pokojnicima ne smije biti pretjerana, lažljiva ili čak smiješna. Treba se držati stare De mortuis nil nisi bene, o mrtvima govori samo dobro. Natpise na grobovima nekada piše anđeo, dijete ili vila. Običan je svršetak: R.I.P., tj. Requiescat in pace – počivao u miru!

Etnološkom temom vezanoj za mrtvike prožeto je i djelo Božice Brkan pod nazivom Život večni. Ona nam donosi priče upravo s tabu temama, vezanih za grobišta, ali i ponašanje živih na mjestima pokojnika. Ona se usudila prezentirati mjesta, vrijeme i radnje koji su se dogodili, ali ih nije bilo poželjno prepričavati kao što je: krivi ukop, održavanje tuđeg groba, ljubljenje tuđeg supruga, ukopa muškaraca u vojničkim odorama ili služenje u krivoj vojsci, prerane smrti, preljuba s najbližom rodbinom i potom samoubojstva zbog sramote te dugotrajne šutnje, boli i patnje i ne odavanje brojnih tajni.

U njima se ne govori o smrti kao krajnjem činu, ne oplakuju se i ne žale mrtvici, već se govori o prilikama i osjećajima živih koje su u doticaju s mrtvicima i pogrebnim običajima kao i uništavanje materijalne baštine. Značenje Božičinog djela je način na koji nam ona to predstavlja, odvodi nas na mjesta koja se često ne spominju i opisuje prešućivane osjećaje, zabranjene radnje i tajne ljubavi.

 

Sviđa ti se ovaj članak?

Dodaj zvjezdicu za ocjenu

Prosječna ocjena 4.8 / 5. Ukupno glasova: 4

Hvala na ocjeni!

Prati nas na društvenim mrežama!