Endrina: Kod udomitelja sam pronašla pravu obitelj te osjetila ljubav i sigurnost!

PODIJELI S PRIJATELJIMA!

KOPRIVNICA –Hrvatska je u šoku zbog stravičnog ubojstva malene Nikoll. Ubila ju je vlastita majka kojoj je prije nekoliko mjeseci vraćena iz udomiteljske obitelji, vjerojatno jedinom mjestu na kojem je u svom kratko, dvoipolgodišnjem životu djevojčica osjetila ljubav i sigurnost. U mnoštvu reakcija na ovu tragediju posebno je važno čuti one koje stižu od djece koja su i sama neko vrijeme provela u udomiteljskim obiteljima. U obiteljima koje su im pružile više ljubavi nego vlastiti roditelji. Njihovu priču je potrebno čuti kako bi se ukazalo na važnost takvih obitelji kojih je u Hrvatskoj, na žalost, sve manje.

Složenu priču o udomiteljstvu ima i Endrina Hrenić iz Koprivnice, danas diplomirana kroatologinja. Nakon što je 2011. prerano ostala bez oca, s tek 16 godina, otišla je živjeti kod strica no tamo se, kaže, nikad nije osjećala prihvaćeno i stalno je bila rastresena. Tad se javila svojoj majci koja je nju i oca napustila godinama prije toga. Kod majke je provela kratko vrijeme u Međimurju, a onda ju je ona poslala k svojoj ujni u Endrininu rodnu Koprivnicu.

– To sam prihvatila jer se ne slažem s mamom, nas smo dvije dva potpuno različita svijeta. Dublja je tu pozadina svega, ne osuđujem mamu i neke stvari pokušavam razumjeti, ali kad nemaš taj osjećaj izgrađen od malena, ne možeš ga kasnije izgraditi i vratiti vrijeme. Kod mamine ujne je na početku bilo sve u redu, no s vremenom me počela psihički maltretirati, ne želim o detaljima. Ispostavilo se da ima šizofreniju. S obzirom da svi udomitelji moraju proći psihološki test ili donijeti liječničku dokumentaciju kako bi se u Centru za socijalnu skrb uvjerili da su osobe zdrave i da se mogu baviti tim poslom, nije mi jasno kako su joj uopće dopustili da ima status udomitelja, kako nisu proučili njezin profil i povijest bolesti nego su me ostavili s psihički nestabilnom osobom – pita se Endrina.

Sama potražila pomoć

Kad je shvatila da više ne može ostati kod majčine ujne, otišla je izravno u Centar za socijalnu skrb.

– Rekla sam im što se događa s mojom udomiteljicom te da sumnjam da joj je narušeno psihičko zdravlje, zbog čega su me žurno premjestili u pravu udomiteljsku obitelj – govori. Nakon šestomjesečne promjene tri adrese konačno je, kaže, pronašla svoje utočište. Svoju udomiteljsku majku naziva od milja ‘tetom’.

– Kod tete mi je bilo dobro, ona ima trojicu svojih bioloških sinova, a uz mene je imala usvojenu djevojčicu od dvije godine i dječaka od deset godina. Ja sam tada imala 16. Dobro smo se slagali, teta je ponekad bila malo stroga, ali mislim da je to dobro u pubertetskim godinama, kad ti treba netko da te usmjeri na pravi put i riješi neke dvojbe u glavi – smatra Endrina. S biološkim sinovima svojih udomitelja nije imala osobit odnos, no bili su si dobri i katkad bi ih pitala za poneki savjet pri učenju. No, sa svojom je tetom imala poseban odnos.

– Ona mi je bila i prijateljica i mama, sve u jednom. Stvarno smo se dobro slagale i premda sam ja već bila poprilično izgrađena i ona je bila zadovoljna mojim ponašanjem, ipak sam joj zahvalna na svemu što me je naučila. Primjerice, podučila me kućanskim poslovima koje dotad nisam znala pravilno obavljati, čime mi je stvorila radne navike, a učila me i o važnosti fizičke aktivnosti pa smo svaku večer zajedno šetale – ističe te dodaje da danas shvaća kako joj je teta time nastojala usaditi dobre navike. Za nju ima samo riječi hvale.

– Ja sam tek u udomiteljskoj obitelji našla svoju pravu obitelj. Kod strica se nikad nisam osjećala kao ‘svoj na svome’, s mamom nikad nisam imala onaj osjećaj povezanosti majke i kćeri, a mamina ujna je bila psihički nestabilna osoba. Nakon stresnog razdoblja s njom, kod tete sam se preporodila. Napokon sam imala svoj mir, sve je bilo normalno i osjećala sam da sam došla u zdravu atmosferu – prisjeća se. Dolaskom u udomiteljsku obitelj Endrina se smirila i ponovno počela učiti. Naime, nakon očeve smrti imala je lošu fazu u kojoj se nije mogla koncentrirati na učenje jer je bila tužna i depresivna.

Samostalan život

– Konačno sam imala s kime razgovarati i mogla sam s nekim podijeliti svoje brige i tuge, a ujedno sam naišla na razumijevanje, nije bilo osuđivanja i to me podiglo, baš sam osjećala da imam potporu uz sebe što mi je puno značilo u tom teškom periodu – navodi. Kod tete je provela otprilike dvije godine. Bilo je dogovoreno da izađe iz udomiteljske obitelji kad upiše fakultet. Novi život u Zagrebu tada je započela sa stipendijom i obiteljskom mirovinom u jednom od studenskih domova. Otkriva da je teta bila brižna i prema drugoj udomljenoj djeci.

– Teta je baš odgajala te klince, sve ispočetka, namučila se u njihovom odgoju ne bi li ih izvela na pravi put. Bila je jako brižna i stroga, ali pravedna, poput učiteljice – ističe. Jedino što joj je nedostajalo je bio malo veći džeparac, ali to je riješila iskrenim razgovorom s njom. Inače je bila zadovoljna svime što joj je pružila.

– Uvijek kad bih došla iz škole bio je skuhan ručak, a kad bi mi trebalo nešto od odjeće, teta bi mi to kupila. Imale smo jako otvoren odnos, nikad niti s jednom ženskom osobom nisam imala takav odnos, jako mi je puno značila. Čujemo se i danas preko poruka, rekla mi je da ih dođem posjetiti, ali više nisam baš često u Koprivnici pa se ne vidimo – kaže. Njena teta u međuvremenu se prestala baviti udomiteljstvom, a otkrila nam je i zašto.

 

– Time se prestala baviti zbog roditelja djece koja su bila kod njih. Ona ih je odgojila i usmjerila na pravi put, a onda je Centar odlučio da djeca budu preko ljeta kod roditelja, a ostatak vremena kod tete i njoj je to bilo nevjerojatno jer bi se ta djeca svaki put vratila od svojih bioloških roditelja puna uši, mršava, iscrpljena, prljava i rekla je da se više ne može time baviti, da ona ne može protiv sustava, da nema snage više za to i da joj se svaki put srce lomi kad netko odlazi – prepričava te dodaje kako joj je teta rekla da joj je jako teško palo kad je ona otišla.

– Ona mi je stvarno jedna od važnijih osoba koje su prošle kroz moj život i sjećat ću je se do kraja života, zauvijek će mi ostati u lijepom sjećanju – zaključuje. Od odlaska iz udomiteljske obitelji svoje tete prošlo je već sedam godina, a Endrina je u međuvremenu diplomirala te odselila s dečkom u Varaždin. Danas živi normalan život, a pitanje je bi li tako bilo da nije bilo ljubavi i sigurnosti koje su joj omogućili njezini udomitelji. (Blaženka Božinović)


PODIJELI S PRIJATELJIMA!