Upoznajte Bjelovarčanina Erina koji se odlučio na promjenu spola i tako pronašao sreću

BJELOVAR/ZAGREB – Maštovit, empatičan, strpljiv – tako nam se u tri riječi opisao Erin, trans i interspolni muškarac koji je tek nakon 20 godina svog postojanja uskladio svoje tijelo sa svojim rodnim identitetom.

Kako bi Erina što bolje upoznali, važno je istaknuti što su to zapravo interspolnost i transrodnost? – Interspolnost je spolna varijacija koja je najčešće vidljiva odmah pri rođenju ili se pojavljuje u pubertetu kada se tijelo djeteta ne razvija onako kako je to očekivano za dodijeljeni spol. Djeca koja se rađaju interspolna se često podvrgavaju operacijama i tretmanima kako bi se njihova tijela približila normativu tipičnih muških ili ženskih tijela. Većina tih tretmana su estetske prirode i rade se bebama i djeci bez medicinske nužnosti, pa iako se trenutno dešavaju i diljem Europe, Europska Unija apelira na države članice kako bi se takve operacije zabranile, uključujući i u Hrvatskoj.

Transrodne osobe su osobe čiji je rodni identitet drugačiji od spola koji im je pripisan pri rođenju.

– Idem svijetom već 27 godina, većinu sam života proveo u Bjelovaru i što sam stariji, sve češće mu se volim vratiti. Vrlo uporan, relativno tipičan introvert i zaigran. Volim palačinke, dinosauruse i nogomet. Volim čitati i boraviti u prirodi, a uz igru sa psom i druženje sa ženom, uglavnom tako i provodim slobodno vrijeme. Omiljeni čips mi je slani, preferiram mliječnu čokoladu, pivo bez pjene i čaj bez šećera. Slijedom raznih okolnosti, od prošle godine sam i gluh pa učim slušati tišinu, Hrvatski znakovni jezik i odlučio sam da ću naučiti crtati – priča nam Erin.

Životni put nije mu bio jednostavan i posut laticama ruža jer trebale su godine da svoje tijelo prilagodi i u njemu bude sretan. – Ne postoji trenutak u kojem tako nešto otkriješ ili počneš osjećati, to je uglavnom dosta dugi i kontinuirani proces. Nisam se probudio jedno jutro u kojem mi je samo kliknulo da sam muškarac, ne funkcionira to tako. Proces shvaćanja, a i prihvaćanja je trajao veći dio života. Moja mama uglavnom kaže da je bilo očito od treće godine života kada sam počeo pričati u muškom rodu pa nadalje, ali da nitko nije razumio što se dešava. Bilo je užasno teško nositi na sebi teret koji nisam znao objasniti. Znao sam da je tu, znao sam da me koči i da se ne osjećam dobro, ali nisam znao da mi se može pomoći i da postoji rješenje – kaže Erin.
Stoga se više od pola života, a sve svoje tinejdžerske godine, borio s anksioznošću, kliničkom depresijom, suicidalnim mislima, pa čak i pokušajima. – Većim dijelom iz razloga jer sam bio uvjeren da sam greška i da nikada neću moći biti shvaćen i prihvaćen, ne samo od svoje okoline nego i od sebe samog – dodaje.
Nakon što je rekao svojim roditeljima, prijateljima i bližnjima kako se osjeća, prihvaćanje tih činjenica, kaže, bio je također proces. – S nekima je išlo lakše, s nekima teže, naravno da je bilo i onih s kojima nije išlo uopće, a takvi u konačnici više i nisu dio mog života. Zahtijevalo je i dosta energije i s moje i njihove strane, puno educiranja, objašnjavanja i jako puno razgovora. Nije se kod nikoga prebacila „sklopka“ u trenutku da bi me odmah doživjeli i obraćali mi se kao muškarcu, što zapravo i u potpunosti razumijem jer je to bio proces koji je trajao i kod mene samog. Bilo je realno za očekivati da će i njima trebati vremena – navodi.

Na kraju krajeva, samo je jedno bilo bitno – svima znati da je Erin dobro te da se osjeća sretno i zadovoljno. – Sve ostalo je samo došlo s tim. Svi su prolazili jako dug period u kojem je baš zbog mog psihičkog stanja bilo dosta teško biti i moj roditelj, brat i prijatelj pa vjerujem da je ovo svima došlo i kao neko olakšanje jer je to napokon značilo da bi mogao biti dobro – ističe Erin.

I dalje je najveći problem i promjena koju je Erin morao proći kako bi živio autentično kao muškarac – prihvaćanje okoline i društva kao takvog. – Nakon toga bih možda na popis stavio i promjenu oznake spola u dokumentima koja mi je olakšala život baš jako. Iako sam i bio percipiran kao muškarac, sve je padalo u vodu kada bih morao pokazati osobnu negdje – bila to pošta, banka ili čak i dućan. Naravno da je i medicinska tranzicija igrala veliku ulogu, nevjerojatno koliko brada i (pre)više dlaka po tijelu promijene čovjeka. Iako je i taj dio imao ulogu u tome kako me društvo doživljava, jako puno je doprinijelo i mom samopouzdanju, manjku rodne disforije i jednostavno ugodnijem življenju u vlastitom tijelu. Medicinska tranzicija je stvarno pozitivno utjecala na sve aspekte mog života, živim slobodnije, autentičnije i jednostavno sretnije – dodaje.

Sutra: Kako se izboriti da budem “ja”