Kako smo zauzeli bjelovarsku vojarnu

Za dokumentarni serijal o prvim oslobodilačkim akcijama na prostoru zapadne Slavonije razgovarali smo i s brigadirom Josipom Tomšićem, zapovjednikom obrane grada Bjelovara. Kao bivši časnik u JNA službovao je u vojarni na Vojnoviću i najbolje poznavao situaciju u JNA jer je vojarnu napustio 16. rujna. On je sa skupinom časnika i autor plana za zauzimanje vojarne. Evo dijela njegovog svjedočenja:

U to vrijeme (krajem rujna 1991., op.a.) su pale kasarne u Križevcima i u Virovitici pa je došlo puno sredstava k nama. Došli su i topovi T12, šest komada, od toga je pet bilo ispravnih, jedan nije imao nišanske sprave. I došli su BOV-ovi, borbena oklopna vozila, tri komada.

Tada je već bila formirana i Operativna zona. Došao je zapovjednik i par ljudi i onda sam se ja uključio u Operativnu zonu. I velim ja svom zapovjedniku – znate što, dajte vi mene odredite da ja pripreme vršim za napad na vojarnu sa ovim sredstvima što su došla. Dobio sam od Glavnog stožera imenovanje za zapovjednika obrane grada Bjelovara. Predložio sam odmah da se izvrši mobilizacija VES-ova, vojne evidencione specijalnosti, za tehniku koja je došla. To je Budinski prihvatio i mi smo preko Radio Bjelovara obavljali mobilizaciju. Puno se ljudi odazvalo, mi smo si uzeli onoliko koliko je trebalo. A još smo ih uzeli na popis, ako bude trebalo još ili ako se nešto desi, da ih mogu zamijeniti. Pa smo formirali bateriju T12 od tih pet topova, onda šest topova B1 je došlo. Mišir Zvonko, on je bio u 105. brigadi artiljerac, je formirao jednu bateriju B16, sa šest sredstava. I jedan vod protuoklopnih vozila, da to bude jedan formirani bataljon, za izvršenje ovih zadataka. Imali smo i minobacače 120 mm, i tu smo bateriju formirali, međutim nismo imali nišanske sprave. Pa smo njih stavili u pričuvu, bili su gore iza Plavnica.

To smo formirali i došao je iz Zagreba, iz Glavnog stožera, pukovnik Škarec Želimir, koji je htio ovdje vidjeti kakva je situacija. Razgovarali smo o Operativnoj zoni. Ja sam mu prenio što imamo i rekao sam mu da ću napraviti plan napada na vojarnu. Može – vi kada dođete, dat ćemo ga na uvid. Ja sam sa svojim oficirima koji su izašli – bio je tu Gašparac Željko, on je bio inženjerac, bio je tu Marijan, ne mogu se sjetiti prezimena, iz Koprivnice, on je bio pozadinac, onda bio je jedan major… Bila je ekipa iz kasarne, zapovjednici, mi smo zajednički napravili taj plan i kad je došao Škarec sljedeći put, on ga je usvojio. S tim da je on rekao koje će svoje jedinice dovesti. I tada smo mi izvršili gađanje tim sredstvima, gore u Bilogori i jedinice su bile svaka u svom rajonu izvan Bjelovara. Kad je došao Škarec drugi put, on je došao sa naredbom Glavnog stožera da se Bjelovar mora zauzeti 29., a 30. Koprivnica. On je sa sobom doveo jednu bateriju minobacača 120 mm, doveo je jedan bataljon iz Ludbrega i jednu satniju koja je bila zaštitna satnija Glavnog stožera. I sad smo im dali zadatke.

U toj bateriji imali smo haubicu 122mm, ona je priključena ovima u T12. Sad smo mi njih 28. povlačili na vatrene položaje. Ja sam osobno svaki top T12 u Hrgovljanima doveo, dao mu mjesto i cilj. Jer su oni postavili tenkove ispod, prema potoku Plavnica. Prvi plotuni su ih morali srušiti. Onda, gore, od radarske baze, Mišir je postavio svoje topove. Znači zatvorili smo odozgo, zatvorili smo ovdje i BOV-ovi su trebali biti gore iznad Lepirca. Ako su oni imali plan izlaska u Bilogoru i spojiti se s Koprivnicom, onda su oni bogovi tamo. Ovdje, Matije Gupca se zove ulica uz vojarnu, tu smo stavili bataljon iz Ludbrega, a minobacači su bili na strelištu. A ova satnija koja je došla iz Zagreba, nju smo stavili na glavnu ulicu ispred kasarne. Tako da smo to zatvorili.

Zapovjedno mjesto je bilo za nas gore u domu gdje su bili vatrogasci, odatle se rukovodilo. Da nije bilo tih topova T12, mislim da kasarna ne bi pala. Mi smo uništili deset tenkova, tri transportera, uništeno je i šest samohodki, mislim da su one uništene minobacačkom vatrom. Jer je jedna mina pala direktno u nju. Tenkovi njihovi dolje, jedan je eksplodirao, motor je bio bačen 5-6 metara, još se pušilo ujutro kad sam došao sljedeći dan. Sljedeće, naši vezisti su ušli u njihovu vezu pa su rukovodili njihovim tenkovima. Povuci ih lijevo, povuci ih desno, a ja odmah prenosim da ih čekaju. Tako da njihovi tenkovi nisu mogli doći do izražaja.

Jedino je jedan tenk izašao prema ulici dolje i nisu ga uništili. Tamo je bio jedan desetar, bila mu je još ruka u gipsu, tukli su po njemu ti Zagrepčani, pravo da vam kažem, nisu ništa napravili. Plan je bio drugačiji. Mi smo veliku pozornost dali policiji. Specijalna policija bi za nas bila ključna. Zbog čega… Mi smo računali da policija uđe na sporedni . Tu su bili najslabiji. Tu je odmah bila ambulanta. Tu policija treba uskočiti unutra, odmah zauzeti ambulantu, tu su im bile obitelji, djeca, sve su ih nagurali unutra. To bi bilo prvo. Drugo, odmah bi ih podijelili na dva dijela. Znači, ovdje je tehnika, a na drugoj strani ljudstvo. Međutim, kad smo mi imali posljednje pripreme, 28. uvečer, oni su rekli – nismo dobili odobrenja.

Operacija je išla prema planu, ali pritisak je vršen iz Zagreba. Ja sam dva puta sa Stipetićem razgovarao. Veli, prekinite, morate prekinuti. Velim ja, evo sada ćemo mi ovdje prekinuti, a oni će onda tući po nama. Jer oni bježe u zaklon kada mi tučemo. I tako je i bilo. Evo, prekinuli smo, sad ćete čuti što će biti za par minuta. Oni oderi po nama. Je l’ slušate? Sluša. Dva puta je tako bilo. I onda je Škarec, on je bio glavni, Budinski je imao sve ove jedinice druge, TOO, jer nije se samo vodila borba za kasarnu, vodila se borba za kasarnu u gradu, vodila se radarska postaja, skladište u Bjelovaru, Barutana, sve se vodilo, on je to sve koordinirao, ja sam ovo ovdje vodio. I tada su njih dvojica odlučila, veli, stati nećemo, idemo do kraja. I to je bila najbolja odluka…

Naslovna slika: izvor HRT