Zašto je baš bjelovarska brigada poslana u proboj obruča oko Vukovara
KLIKNI.HR
18. studenoga 2021.
Za potrebe dokumentarnog serijala OTKOS 10/ ORKAN 91/ PAPUK 91 – SLOM PROJEKTA VELIKE SRBIJE, razgovarali smo i sa Stjepanom Ivanićem Ledenim, ratnim zapovjednikom 105. bjelovarske brigade. Malo je poznato kako je baš 105. brigada bila predviđena za proboj u Vukovar koji je bio u okruženju. Objavljujemo dragocjeno svjedočenje zapovjednika o tim sudbonosnim zbivanjima, od primanja zapovijedi do odustajanja od proboja.
U Zagrebu kod Tuđmana, Tusa, odlučeno je da 105. brigada, koja je pokazala napadne sposobnosti, ide u sastav snaga koje idu na Vukovar. Ja sam tu noć, to je bilo istog dana, 11. listopada, bio kod Tusa. Od 11 sati navečer do 3 sata ujutro. U 3 sata idem doma, dva sata sam odkunjao, idem za Bjelovar, dajem zadaću, skupljam ekipu, idemo u Osijek po prijem zapovijedi. Ovu sam primio noć prije, a ovu drugu sam primio noć kasnije. Sve se zbilo istog dana, 11. listopada. Ovu u 3 ujutro od Tusa, a kod Gorinšeka tu večer u 23. I vraćam se u Bjelovar.
Sastanak kod Tusa je trajao dugo, 2-3 sata, 3 i više. Prvo, on kaže meni zahtijevamo predsjednik i ja da se vratiš na mjesto zapovjednika. Rek’o – generale, svoju odluku donosim ja, a ne vi. Ja i on smo kućni prijatelji. Nitko njemu nije prekinuo vezu, ja jesam, i to baš iz Osijeka. Pitao me mogu li dovesti brigadu u Slavoniju, mogu.
Dakle, u 3 sata završio sam kod Tusa, a ujutro sam u 8 sati krenuo kod Gorinšeka da primim zadaću. Došao sam kod Gorinšeka, njega nije bilo, bio je u obilasku, čekao sam ga dva sata. Došao je, dao mi podatke i ja sam uzeo zapovijed brigade, pročitao, lijevi bok mi osigurava Mečep, a u dogovoru kod Tusa je bilo da mi lijevi bok osigurava 106. osječka brigada s dijelom snaga. 122. na desnom krilu i 109., a ja idem na tom tunelu prema Vukovaru u drugom ešalonu, ne napad, nego raščišćavamo. 105. brigada se uvodi na Marince, Bogdanovce kad su već praktično prišli, raščišćava malo teren i posjeda obranu da bi preko Nuštra imali ulaz i izlaz. Gorinšek meni kaže – lijevi bok ti osigurava Merčep. Tko? Merčep. Kokošari meni ne osiguravaju bok. Rek’o – zovi generala Tusa. I zove on Tusa i kaže mu da mu imam ja nešto za reći. Meni da slušalicu, ja s Tusom pričam. Kaže on – Štef, probaj. Ma što imam probati! Tamo je 20 tisuća ljudi, 600 tenkova je na tom prostoru. Ili ću napraviti posao ili neću ni pokušavati. I on inzistira – pa probaj. A meni treba malo jer sam već našpanan i nervozan, i ja – tap! Zatvorim vezu. Zvoni telefon, Gorinšek mu odgovara – da, gospodine generale, još je tu. Ja znam da o meni pričaju. I opet razgovaram s njim, ja sam već malo splasnuo, a on mi je rekao – što god napraviš, ja stojim iza tebe. Gotovo. Nema napada, nije bilo objektivno moguće.
Tu je bilo strahovito snaga, preko 30 tisuća snaga. Vukovar je branilo 2 tisuće ljudi i to, eto tako, skupljeno svakako. To je jako nepovoljan odnos, to je negdje 20 na jednoga. Još treba uvažiti to da, ne da su imali odnos u ljudstvu, tehnici, mi smo bili debitanti za njih. I klasičnim napadom se nije moglo ući u Vukovar. Ja sam to i tada zagovarao, da se to ne može napraviti. Tu je trebalo pripreme izvršiti. Ustrojiti preko 50 diverzantskih grupa, svakoj grupi dati zadaću – grupa 3 čovjeka – tenk. Ili tenk ili ti. U isto vrijeme možete zamisliti, ujutro u 3 sata, primjera radi, u istom momentu razlika je 5 sekundi, 20 tenkova izbačeno je iz stroja. 20, možda i 50 tih kojih je bilo. Što se dešava? Panika. Ne znaju što se dešava, ne znaju što se dešava na ratištu. Pomutnja. Krenuti. Ali, ograničeno krenuti. Pametno krenuti. Ali uvijek da razdrmamo i dekoncentriramo obranu i da onda u uvjetima panike upadamo. A ne ići kad oni imaju u Marincima 84. satniju koja vidi sve do Vinkovaca, može pratiti i tući svojim topovima. A da ne govorim da su dva artiljerijska puka, jedan u Oroliku, jedan u Negoslavcima koji nas mogu pokriti svakog momenta na tom dijelu. A to je podrška van borbenog djelovanja na koje ne možemo utjecati. A nemamo snaga da i njih vežemo. Nemamo ni oružja. Drugo, Vukovarci su se zadnje vrijeme borili, puška kalašnjikov. Kad ispali 10 tisuća metaka, reparacija cijevi. U suprotnom, neće metak ići na 500 metara, on će padati na 20 metara jer je cijev otišla do kraja. I taj smo problem imali u Vukovaru. Ne samo u Vukovaru, ali posebno u Vukovaru. Da njihovo oružje više nije bilo ubitačno.
Mi smo krenuli u Slavoniju, tenkove smo vozili u labudicama. 14 tenkova, 14 labudica. Posade su bile u tenkovima. I tako smo labudicama preko noći došli u istočnu Slavoniju. Bila je Podravska magistrala između Čačinaca i Mikleuša, bila je propucavana, neprohodna. Mi smo u Suhopolju skretali lijevo, Viljevo, Našice, Đakovo i ovaj dio Slavonije. Znači, obilazak, nismo prelazili 230-250 kilometara, nego 350, jer smo išli obilaznim putem jer ovdje se nije moglo proći. Kretali smo u mraku, razmak između poluešalona jedan sat.
Prvi ešalon koji je bio namijenjen da razbije prednji kraj, nije uspio u tom. I odustalo se od daljnjih napada. Jer su išli u klasični napad, nisu išli na diverzante, na iznenađenje, to je bilo tako kako je bilo.
Prvi ešalon koji je bio namijenjen da razbije prednji kraj, nije uspio u tom. I odustalo se od daljnjih napada. Jer su išli u klasični napad, nisu išli na diverzante, na iznenađenje, to je bilo tako kako je bilo.
