Nordkapp – na vrhu Europe, u društvu sobova, Vikinga i Djeda Božićnjaka…

Željko Maletić, dipl. inž., ugledni je bjelovarski poduzetnik, bivši sportaš, a danas sportski djelatnik. Uspješno vodi tvrtku Nacional, a godinama je predsjednik Sportskog saveza grada. Otputio se krajem svibnja u avanturu života – putovanje motorom do najsjevernije točke u Europi, do polarnog kruga. Unatoč činjenici da je nedavno jedva preživio teške komplikacije covida, nije odustao od svog sna. Za naš portal napisao je dnevnik s tog putovanja kojeg objavljujemo u nekoliko nastavaka, ovo je posljednji. Uživajte u čitanju!

Kako mrak uopće ne pada u ovim krajevima u ovo doba godine čovjek malo izgubi pojam o vremenu. Negdje blizu ponoći nakon oblačnog dana pojavilo se i sunce. Pored motora na ulazu u kuću u kojoj smo odsjeli zastao je mlad čovjek koji je gurao dječja kolica pokušavajući uspavati malo dijete u njima. Pokazalo se naš momak iz Virovitice, informatičar koji ovdje živi već nekoliko godina. Po ljetu je ovdje OK, veli, ali zima i proljeće su koma. Prvo u prosincu i siječnju nikad ne izađe sunce, a onda u ožujku i travnju pada najviše snijega, bude ga i više od 2 metra. Ove se godine otopio tek polovicom svibnja. Selim se na jug prvom prilikom.

S nešto novih magnetića i pokojim parom rukavica i kapa, koje su ovdje glavni suvenir, krenuli smo dalje na sjever i smestili se u kuću u jednom o fjordova nekih stotinjak kilometara zračne linije od našeg cilja. Svuda oko nas pasla su što manja što veća krda sobova, koji su se spustili do obale mora pasući oskudnu travu koja je tek počela izbijati iz škrte i hladne zemlje.

Rijetke kuće u kojima ima ljudi koji ovdje žive i vjerojatno se bave turizmom, jer poljoprivrede dakako nema.

Petnaesti lipnja, dan kada planiramo do najsjevernije točke Europe, negdje drugdje bi rekli svanuo je, ali ovdje to ne vrijedi, pa mogu napisati: bio je prilično oblačan, ali bez kiše. Obukli smo dobro očišćena odijela, kišna spremili u kofere, a motore malo prebrisali da budu što ljepši za slikanje. Za motoriste na posebnom mjestu.

Zatim smo krenuli na posljednju dionicu puta. Usput smo sreli sredovječnog Mađara iz Budimpešte koji je biciklom došao nadomak Nordkappa. Moram priznati da je izgledao prilično iscrpljeno, istjeravši iz tijela valjda i posljednju kap masnoće, sivkast u licu i malo odsutnog pogleda. Navodno se ne planira vraćati biciklom.

Prolaskom podmorskog tunela dužine 6800 metara s kopna na otok Mageroya u pokrajini Finnmarka, nakon ukupno oko 7 000 prijeđenih kilometara, došli smo na posljednju dionicu puta. Nordkapp ili Sjeverni rt je krajnja točka na sjeveru do koje moguće doći cestom. Nalazi se na 71 stupanj 10 minuta i 21 sekundu sjeverne geografske širine, na stijeni koja se uzdiže 307 metara nad morem. Pojurili smo pomalo se natječući tko će prije, no ubrzo nas je na posljednjoj dionici dočekala magla i kiša. Malo nam je umanjila doživljaj, ali svejedno smo svi zadovoljni. Unatoč slaboj vidljivosti slikanju nije bilo kraja, zabranu prilaska motorima kugli smo na nama svojstven način ignorirali, na čuđenje grupe Švicaraca, koji su također stigli tamo.

Pa nismo došli na sobovima ili magarcima, već na motorima. I oni su zaslužni što smo tu. Ushićenje nije dugo trajalo, zadovoljstvo je, ostvarili smo ono što smo godinama željeli i planirali, i zapravo ušli u krug malobrojnih kojima se ta želja ostvarila.

Gabriele nas je posebno sretan počastio slasticama i kavom te smo mogli krenuti nazad.

U zadnjoj trgovini na benzinskoj pumpi u Norveškoj, u vikinškom stilu smo poharali suvenirnicu i krenuli dalje.

Prelaskom iz Norveške u Finsku kao da smo došli u drugi svijet. Nema više visokih planina i snijegom pokrivenih vrhova, nema tunela i mostova. Jedino su sobovi tu mada ne u tom broju kao u Norveškoj, valjda su se raspršili po beskrajnoj šumi.

Brežuljkasti predjeli prekriveni borovom šumom, koju povremeno zamjenjuju jezera, pejzaž je koji ne prestaje.

Kroz Laponiju jurimo prema jugu, borovi postaju sve viši, ali su naselja vrlo rijetka. Srećom cesta je vrlo lijepa i dopušta da navinemo gas iako svjesni da bi to moglo biti prilično skupo.

Rovaniemi, laponski glavni grad smješten nekoliko kilometara južno od polarnog kruga. Zapravo kod nas puno poznatiji po selu Djeda Božićnjaka, koje se nalazi na samom Arktičkom krugu nekoliko kilometara prije grada.

Lijepo uređeno mjesto sve u stilu i prema maštarijama mališana. Mora da djeci izgleda očaravajuće. Sam Djed Božićnjak ureduje tijekom dana i moguće je s njim i razgovarati i slikati se. Ostavio sam naravno pismo u sandučić koje su moji unuci poslali, sa željama za Božić i obećanjem da će svakako biti jako dobri i poslušni.

Dogovorio sam naravno i da djed Božićnjak njima pošalje pismo prije dolaska.

Nakon trodnevne vožnje kroz finske šume i uz bezbrojna jezera stigli smo do Helsinkija, prošavši usput kroz nekoliko gradova kojima nismo znali točno izgovoriti ime, u svakom slučaju vrlo lijepo uređenih i čistih s očito sjajnom infrastrukturom.

Međutim ostavljaju dojam pomalo hladnih i vrlo skupih sredina.

Helsinki djeluje puno životnije i toplije. Osnovan sredinom šesnaestog stoljeća, sa svojih 650 000 stanovnika, veliko je trgovačko i pomorsko središte na sjevernoj obali Baltika u Finskom zaljevu

Što je za nas najvažnije to je trajektna luka iz koje kreće trajekt za Talin u Estoniji. Nismo se baš brzo ukrcali pa je trebalo i malo odmora.

Brod je ogroman i najčešće krcat u oba smjera, vrlo popularan zbog Duty Free Shopa, gdje se putnici nakrcaju različitim vrstama alkohola, često jedva vukući preteške torbe i ruksake. Nas to baš i nije posebno zainteresiralo jer su cijene i dalje za naše pojmove bile previsoke, dobrih 50% iznad naših.

Talin, nekad pod imenom Revel, glavni grad svojevremeno Sovjetske republike Estonije, a prije toga grad država, najsjevernija postaja Hanze i trgovište iz 13. stoljeća iz kojeg se trgovalo s Finskom i Švedskom, ali i s Rusijom.

Turbulentno mjesto gdje su često razni osvajači ostvarivali svoje interese. Lijepo obnovljene stare građevine u suprotnosti su s građevinama iz sovjetskog doba. U velikom su broju trgovine retro artiklima, navodno su najveće špiceve na cipelama imali najbogatiji.

Put je nastavljen prema Latvijskom središtu Rigi, lijepim cestama, kroz šumovite predjele uz obalu Baltika. Usput nismo mogli ne zaustaviti se u gradu Parnuu na sjevernoj strani zaljeva Rige poznatom po pješčanim dinama i dugačkoj pješčanoj plaži na kojoj stalno pušu uglavnom južni vjetrovi i ljetom je sve prepuno kupača i svih mogućih ljubitelja vodenih sportova.

Posjetili smo i žensku plažu gdje smo naravno poštovali diskreciju jer se dame kupaju i sunčaju gole.

Postala je gradom 1201. godine i ubrzo postala važno trgovačko središte. Kroz povijest su ovdje mnogi vladali i ostavljali trag. Secesijska stara jezgra je sjajno obnovljena sa zgradama i trgovima prepunim lokala i terasa.

Latvija i Riga su i središte trgovanja jantarom.

Jantar, Amber, Ćilibar je okamenjena smola crnogorice stvrdnuta geološkim procesima kroz 40 milijuna godina. Na ovom se području nalaze najveća nalazišta, a može ga se naći u bojama od žućkasto bijele do smeđe pa i drugim. Od pamtivjeka se koristio za izradu nakita, ali i u ljekovite svrhe. Pridavali su mu i razna čudotvorna svojstva. I danas se jantarni prah koristi u ljekovite svrhe. Nismo mogli odoljeti ljepoti jantara pa smo naravno pokupovali neke primjerke za poklon svojima.

Vilnius u Litvi, bio je naše sljedeće odredište. Usput smo svratili na Brdo križeva blizu mjesta Šiauilai. Čudno je to mjesto, pomalo morbidno. 

Put do Vilniusa se pretvorio u noćnu moru, jaka kiša prekasno navučena kišna oprema i kolotrazi na cesti, uzrokovali su da smo u Vilnius došli potpuno mokri, pogotovo ja. Tek je dobra večera pomogla da dođem sebi, a klima uređaj na maksimumu da se sve koliko toliko osuši.

Dok je Boris posjetio neke prijatelje u Vilniusu, ja sam se otputio do tridesetak kilometara udaljenog dvorca Trakai po lijepom sunčanom vremenu.

Gradnja dvorca je započeta u 14 stoljeću, veliku je važnost imao tijekom sedamnaestog stoljeća, kasnije je bio razrušen i zapušten da bi ga ponovno obnovili u 19. stoljeću. Danas je potpuno uređen, a mene silno podsjeća na Trakošćan, ali je Trakoščan na brdu, a Trakai odmah uz jezero.

U Litvi se vide prve obrađene površine za razliku od sjevernijih krajeva gdje gotovo da i nismo vidjeli traktor.

Litvansko Poljsku granicu smo prešli u popodnevnim satima, po lijepoj cesti kroz urednu šumu i kroz obrađena polja zaputili se prema glavnom gradu sjeveroistočne poljske pokrajine Bialystoku. Ovdje se nalazi i prašuma uz koju je moguće vidjeti posljednje europske bizone.

Grad sa tristotinjak tisuća stanovnika izgrađen u prilično socrealističnom stilu, a ipak s prelijepom katedralom u središtu. Ovdje se konačno jede po pristupačnim cijenama, a hrana nije konfekcija već onako po domaće pripremljena.

Uslijedila je jurnjava autocestom prema Varšavi, pa prema Krakovu. Dobar ručak usput pamtit ćemo kao i dobru cestu.

Pomalo smo umorni i ide nam se kući. Potpuni prometni kolaps u Krakovu razriješen je prilično brzo uz pomoć Googlea, pronađen je hotel, još je bilo dovoljno vremena da odemo do središta grada, po još nešto suvenira čitaj magnetića, jer drugo što više nemamo kuda staviti.

Prijatelji koji nisu bili u Poljskoj južnoj prijestolnici ranije, izrazili su želju za posjetom rudniku soli Wieliczka blizu Krakova. Kako smo tamo bili nekoliko puta, pao je dogovor da Boris i ja produžimo kući, a ostali će ostati u Poljskoj i Mađarskoj još dan dva.

Trideseti dan puta nas je čekalo dobrih sedamsto i više kilometara puta. U Slovačkoj u Donovalama smo se zaustavili na kratkom ručku i produžili dalje.

Užasna gužva na obilaznici oko Budimpešte i posebna cijena goriva za strance nisu nas mogli spriječiti da tridesetog dana putovanja stignemo kući. Mađarski carinik na prijelazu Gola prva je osoba koja me u trideset dana tražila dokumente, ali, kad je vidio naljepnicu Nordkapp, predomislio se i samo odmahnuo rukom.

Dome slatki dome. Konačno nakon trideset dana kod kuće, motor je nakon 9800 (od čega je zadnji dan prešao 735) kilometara spreman za servis i potrošenih guma, a ja nakon ukupno prijeđenih više od 11 000 kilometara, što motorom, što vlakom (blizu 1 000), što trajektima (više od 300) spreman za kraći odmor i nove planove. Prijatelj Boris bi rekao: Niti Kilimanđaro ne zvući loše. 

(Kraj serijala)