Ruža Milić: Ne posustajem, i dalje vodim dječji zbor, pišem, skladam, ali i planinarim!

Ruži Milić nikad nije dosadno. Iako je već zagazila u sedamdesete godine života ova umirovljena profesorica srednjoškolskih kolegija u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Bjelovaru i dalje vodi dječji zbor, piše, sklada, planinari, a ponekad otrči i poneku utrku.

Ipak, trenutačno je ponajviše preokupirana organiziranjem i pripremom dviju važnih manifestacija koje se do kraja godine održavaju u Bjelovaru. Već sedmo izdanje Limačfesta na rasporedu je 26. studenog, a tjedan dana kasnije odnosno 3. prosinca održava se i peti koncert Volim Hrvatsku pjesmom.

-Oba koncerta bit će u Domu kulture, a u osmišljavanje programa Limačfesta uključeni su i učenici koji su pisali tekstove za pjesme i imaju prekrasne pjesme. O roditeljskoj ljubavi, o gradu, domovini. Nije smisao da djeca samo pjevaju moje pjesme, već ih motiviram da sami pišu jer svi oni u sebi kriju neki talent. Za zadaću kod mene uvijek moraju nešto nacrtati ili napisati o nekoj pjesmi i sretna sam što sam kod mnogo djece usadila ljubav prema glazbi – kazala je Ruža Milić koja i dalje vodi Glazbeno zabavištu pri ogranku Matice hrvatske u Bjelovaru.

Iako je cijeli radni vijek u glazbenoj školi predavala srednjoškolske predmete, Milić je oduvijek najviše voljela raditi s djecom.

-Rad s djecom uvijek su mi bili ljubav i veselje. Što usadimo u njih dok su mali, to će ostati i kasnije, a ključno je u tim godinama pustiti ih da budu djeca. Neka se igraju, razvijaju, oslobađaju, otvaraju, izražavaju, a nije loše da ponekad i padnu jer će se naučiti dočekati na ruke. Sve se to u djetinjstvu ugrađuje, a kad na malom zboru imamo probe, djeca se dobacuju loptom dok pjevaju, razvijaju dinamiku i motoriku, otkrivaju sebe i razvijaju maštu – istaknula je Milić koju pjesma prati od djetinjstva u Rasinji kraj Koprivnice, a u Bjelovaru je zapravo završila sasvim slučajno.

Podravkina stipendistica

-U bjelovarsku glazbenu školu stigla sam 12. rujna 1973. godine. Datuma se dobro sjećam jer je sljedećeg dana u Bjelovar došao Tito, a od prvog dana grad mi se svidio. Uvijek kažem, da me niste lijepo primili, ne bih ni ostala, a tih dana u glazbenoj školi nedostajalo je kadra. Još sam bila studentica, a kolega Franjo Geček mi je rekao da u Bjelovaru ima posla koliko hoćeš. Tako sam došla i provela 40 godina u bjelovarskoj glazbenoj školi. Posebno me tih prvih dana oduševilo što je grad bio pun mladih. Rekla sam kakav je to grad, Korzo je vrvilo ljudima i mladi su se ondje nalazili. I dalje najviše volim proći pješke po gradu i najljepši poklon mi je kada vidim bivše đake, djecu i porazgovaram s njima. Idem ponosno gradom i baš mi je lijepo – kazala je Milić koja je bila Podravkina stipendistica i trebala je raditi u Koprivnici.

-Imala sam stipendiju Podravke za talentirane studente i bila sam obvezna nakon studija doći raditi u Koprivnicu. No, došla sam u Bjelovar, bilo je tu sjajnih ljudi. Odmah sam se uključila u zbor, a tada u gradu ni izbliza nije bilo sadržao kao danas. Brzo sam počela voditi mali zbor i godinama smo imali dvije grupe s više od 20 djece, a potom su mi se javili iz Podravke i pitali zašto se nisam javila na natječaj. Zapravo uopće nisam ni znala da je natječaj raspisan jer sam se već udomaćila u Bjelovaru i odlučila sam tu ostati, a na kraju su mi iz Podravke pisali kako sam trebala doći, no nisu mi stvarali probleme – rekla je Milić koja je pjesmu zavoljela kao dijete.

-Moja majka je lijepo pjevala, a tata je svirao tamburice koje je sam izrađivao. Uvijek se pjevalo. U školi, u vinogradu, na polju, dok smo trčali na vlak… Glazba je moja velika ljubav i pjesma povezuje ljude. Ona nadvisuje tugu jer pjeva se kad se čovjek rodi i kada umre. Pjesma je nositelj radosti i podrške i pjeva se kada se ide i u rat. Kad čovjek pjeva, pokreće se 400 mišića, a i djeca koja mucaju ili imaju neku govornu manu, kada pjevaju nemaju tih problema – naglasila je Milić koja je i danas prepuna energije i dalje ima brojne planove i ideje.

Brojne ideje i planovi

-Pazim da se ne ulijenim i važno je stalno biti u pokretu. Moja najbolja vježba je na stepenicama jer svakodnevno dvadesetak puta idem s prizemlja na peti kat, a trčanje je došlo sasvim spontano i slučajno. Već 46 godina sam planinarka, a otrčala sam i nekoliko utrka i baš sam se osjećala dobro. Najgore mi je sjediti kod kuće i stalno volim imati neku akciju, a imam još puno toga što bih željela napraviti. Voljela bih izdati malu knjižicu sa skladbom koju sam četveroglasno harmonizirala za Volim Hrvatsku pjesmom. Napisala sam jednu cijelu misu čiji su segmenti izvedeni, no još nije izvedena u cijelosti i voljela bih da se to dogodi. Željela bih se uspeti na Biokovo. Četiri puta taj je uspon otkazan i htjela bih napraviti planinarsku izložbu. Uvijek pišem neke putopise, pjesme, bajke, skupljam fotografije pa bih i to željela objediniti u jednu knjižicu – kazala je Milić koja jedino zazire od mobitela.

-Nemam mobitel i nikad ga nisam imala. Neko vrijeme su me zafrkavali zbog toga i nagovarali me da nabavim mobitel, no ne želim. Čini mi se nekako da me sada i po tom pitanju svi više razumiju i počinju shvaćati da mobitel samo oduzima vrijeme. Rad s djecom i dalje me pokreće i nema ljepšeg osjećaja kada nekog od mojih đaka susretnem u gradu i oni mi potrče u susret, nasmiju mi se – zaključila je Ruža Milić koja je ljubav prema glazbi uspješno prenijela i na sinove, Vedrana i Tomislava jer su obojica akademski glazbenici i profesori klavira.