Jeste li čuli za Veljka Milojevića? Ovaj velikan iz Pavljana glumio je s Brigitte Bardot, Audrey Hepburn, Omarom Sharifom, Orsonom Wellesom…

Krajem prosinca, točnije 23. prosinca, navršilo se točno 101 godina od rođenja najpoznatijeg zaboravljenog bjelovarskog pa i hrvatskog glumca. Ime Veljka Milojevića ili Charlesa Millota većini danas vjerojatno ne znači gotovo ništa i tek rijetki se sjećaju da je ovaj hrvatski pa i europski glumački velikan uopće postojao. Prije četiri godine sasvim slučajno sam i sam saznao za njegovo postojanje. Gledajući film “Čovjek koga treba ubiti” Veljka Bulajića iz 1979. godine, potpuno netipičan film ne samo za autora najpoznatijeg po partizanskim spektaklima kao što su “Bitka na Neretvi” i “Kozara”, već i za tadašnju jugoslavensku kinematografiju jer se radilo o neobičnoj kombinaciji fantazije i povijesnog filma, u špici sam zapazio ime Charles Millot.

Nije tada bilo neobično da u jugoslavenskim filmovima nastupaju europski pa i američki glumci. U Bulajićevoj “Neretvi” nastupili su Yul Brynner i Orson Welles te ruski glumac Sergej Bondarčuk. Slavni Richard Burton glumio je samog Tita u Delićevoj “Sutjesci” dok je Christopher Plummer glumio austro-ugarskog prijestolonasljedika Franju Ferdinanda u Bulajićevom “Atentatu u Sarajevu”, a njegovu suprugu Sofiju utjelovila je brazilska glumica s uspješnom talijanskom karijerom Florinda Bolkan. Pretpostavio sam tada da je i Charles Millot neki francuski glumac koji je utjelovio Agenta prvog reda od samog Sotone poslanog na zemlju kako bi preko Crne Gore vratio ravnotežu u tadašnje Rusko carstvo u kultnom Bulajićevom filmu.

Bjelovarski fenomen

No, nešto mi tada nije dalo mira i odlučio sam na internetskoj filmskoj enciklopediji IMDB-u provjeriti tko je taj Millot i u kojim je filmovima još glumio. Prvo iznenađenje bilo je mjesto rođenja – Novi Pavljani kraj Bjelovara, 23. prosinca 1921. godine, a drugo iznenađenje je što na cijelom internetu nisam uspio pronaći baš ništa o ovom čovjeku. Osim popisa filmova u kojima je nastupio i podatka da je preminuo 6. listopada 2003. godine u Parizu. Želja da saznam tko je bio taj čovjek rođen u okolici Bjelovara za kojeg nitko s kim sam razgovarao nakon tih incijalnih saznanja, uopće nije ni čuo, odvela me tada upravo do Bulajića i legendarnog hrvatskog producenta Ljube Šikića koji je bio veliki prijatelj s Millotom / Milojevićem i bila mu je dobro poznata njegova životna priča.

I dok danas za poznate glumce rođene u Bjelovaru poput Borisa Buzančića, Bogdana Diklića ili braću Gorana i Bojana Navojca znaju vjerojatno svi, Millot je u međuvremenu potpuno iščeznuo iz kolektivnog pamćenja i ne sjeća ga se gotovo nitko. Unatoč tome što je ostvario možda i najveću inozemnu karijeru od svih hrvatskih glumaca i unatoč tome što je scene dijelio sa ponajvećim zvijezdama svog vremena kao što su Burt Lancaster, Alain Delon, Orson Welles, Gene Hackman ili Ava Gardner, Veljka Milojevića uspjeli smo potisnuti iz sjećanja ni dva desetljeća nakon njegove smrti. No, srećom pa i dalje ima onih koji pamte glumca koji je svjetsku karijeru ostvario pod imenom Charles Millot.

Prema podacima na IMDB-u Milojević / Millot je od 1957. do 1994. ostvario stotinjak uloga na filmu i televiziji, uglavnom u stranim produkcijama, ali trag je ostavio i u hrvatskom filmu. No, i Milojevićev život pomalo je bio nalik filmu te je u kratkom vremenu od siromašnog pariškog studenta postao suprug američke milijarderke i jedna od omiljenih figura pariške kulturne scene da bi na kraju ponovno završio gotovo zaboravljen i na posljednjem ispraćaju u Zagrebu okupilo mu se tek nekoliko ljudi. Milojevićev otac bio je pravoslavni svećenik i ubrzo nakon rođenja sina, premješten je iz Pavljana u Bjelovar, gdje je Veljko završio osnovnu i srednju školu. Živjela je obitelj Milojević u današnjoj Gajevoj ulici, a kad je stigao II svjetski rat, Veljko je otišao u partizane.

-Veljkov otac bio je pravoslavni svećenik u Bjelovaru i on je bio peto dijete nakon četiri kćeri. Sve sestre su se udale za istaknute hrvatske intelektualce, a pričao mi je kako se svojevremeno u Bjelovaru dogodio fenomen. Istovremeno su tada praktički u istoj ulici odrastale četiri velike ličnosti za hrvatsku kulturu: hrvatska glumica Nada Kareš, koja se kasnije udala za čuvenog arhitekta Vjenceslava Richtera, čuveni kipar Vojin Bakić, legendarni pjevač Ivo Robić i sam Veljko – ispričao mi je prije četiri godine poznati hrvatski producent Ljubo Šikić, čovjek koji je producirao 75 filmova i radio je s najvećim hrvatskim redateljima kao što su Vatroslav Mimica, Veljko Bulajić, Antun Vrdoljak ili Krsto Papić, a godinama je bio veliki prijatelj s Milojevićem.

 

Kako je Milojević sam istaknuo u intervjuu Radi Šešić objavljenom u Bjelovarcu u kolovozu 1990. godine, koji se čuva u Državnom arhivu u Bjelovaru, za vrijeme rata počeo je glumiti, a život ga je ubrzo preko Beograda, gdje je počeo studirati i kazališta u Novom Sadu, gdje je ostvario prve uloge, odveo do Pariza.

-Počeo sam studirati glumu u Beogradu, ali sam već bio i član novosadskog kazališta. Baš smo igrali predstavu na jednom festivalu, kada je došla komisija iz Pariza, a ja sam igrao lik Barona u predstavi “Na dnu” Maksima Gorkog – ispričao je Millot u intervjuu iz 1990. godine i dodao da je istovremeno kad je on igrao ulogu Barona bio popularan i film u kojem je istog lika glumio slavni francuski glumac i redatelj Louis Jouvet, s kojim će mu se život uskoro spojiti.

Nakon završetka II svjetskog rata Milojević je u sklopu francusko – jugoslavenske razmjene završio među stotinu studenata koji su dobili stipendiju za obrazovanje u Parizu. No, nakon godine dana, stipendije su ukinute i traženo je da se studenti vrate kući u Jugoslaviju, no Milojević je to odbio. Izdržavao se tada neko vrijeme kao svi siromašni studenti, istovarivao je kamione, raznosio novine, statirao u kazalištu.

Sudbinska audicija

-Milojević mi je pričao kako je prvo upisao studij književnosti, no ubrzo je odlučio da želi ostvariti svoj san i postati glumac. Otišao je na audiciju na pariški glumački konzervatorij, a na audiciju je došao Jouvet, koji je u to vrijeme bio rektor akademije. Nikada nije Jouvet dolazio na audicije, no nekim čudom baš se tog dana pojavio i vrlo brzo je zaustavio Milojevića i rekao mu da nikada neće moći ući u francusku kulturu, odnosno kazalište jer nikada neće naučiti jezik kako treba te da bi mu bilo pametnije da ne gubi vrijeme. Sljedećih godinu dana Velja se ponovno posvetio književnosti, završio godinu, no vrag mu očito nije dao mira i ponovno je došao na audiciju. Opet se ondje pojavio Jouvet, no kad ga je čuo kako govori francuski, ne samo da ga je upisao na konzervatorij, već ga je kao jedinog studenta uzeo u svoju klasu – otkrio je tada Šikić.

Nakon završetka konzervatorija promijenio je ime u Charles Millot kako bi lakše došao do angažmana, a to se isplatio jer ga je angažirao poznati teatar “Comedie – Francaise”. Kultna ustanova najstarije je aktivno kazalište na svijetu i osnovana je još 1680. godine, a Millot i Španjolka Maria Casares postali su početkom 50-ih godina prošlog stoljeća prvi stranci koji su dobili ondje angažman ikada. U međuvremenu je tako usavršio francuski jezik da je čak četiri puta čitao proglas francuskog predsjednika na nacionalnoj televiziji, a u “Comedie Francaise” ostao je čak devet godina. Što je najnevjerojatnije, u tih devet godina svakodnevno je nastupao u dvije predstave jer se ondje svake večeri izvodio Moliere, a potom i još jedna dramska predstava. Na kraju je čak bio i vođa jedne od tri grupe, no morao je napustiti ovo kazalište jer više nije mogao izdržati napor od pet sati nastupa svakog dana, no nije mu trebalo puno da se snađe i u svijetu filma.

U početku je igrao manje uloge, no uskoro je stigla i važna rola u ratnom filmu “Vlak” Johna Frankheimera, koji je bio nominiran i za Oscara.

-U tom su filmu Veljko i Burt Lancaster imali paralelne uloge, nakon čega gotovo da nije bilo strane produkcije koja se snimala u Europi, a da ga režiseri nisu angažirali. Što je najnevjerojatnije od svega, svo to vrijeme u Jugoslaviji praktički nitko za njega nije ni znao, sve dok ga Veljko Bulajić nije angažirao za jednu ulogu u filmu “Bitka na Neretvi”, u kojem sam bio producent. Tada smo se upoznali i vrlo brzo smo postali veliki prijatelji tako da sam ga često posjećivao u Parizu i uvjerio se koliki je ugled i status ondje uživao – otkrio je u razgovoru prije četiri godine Šikić i dodao da je Milojević bio omiljen čovjek u društvu.

-Običavao je vrijeme provoditi u jednoj kavani u centru Pariza, a uvijek je bio okružen najzanimljivijim ljudima francuske kulturne scene. Svi oni bi dolazili k Veljku i sjedali za njegov stol, što i ne čudi jer je bio iznimno karakteran čovjek, vrhunski intelektualac. Bio je oženjen bogatom Amerikankom, koja je živjela u Francuskoj te su čak živjeli u dvorcu izvan Pariza, no nakon nekog vremena su se razišli. On je samo sjeo u taksi, vratio se u Pariz i nikada se nije vratio supruzi, koja je čak dolazila u Zagreb po njega da joj se vrati, no on to nije želio – kazao je Šikić, koji je desetljećima bio veliki prijatelj s Milojevićem i ističe da je bio jedan od rijetkih na njegovom posljednjem ispraćaju u Zagrebu.

Nakon “Bitke na Neretvi” glumio je Millot još u pet Bulajićevih filmova (Atentat u Sarajevu, Čovjek koga treba ubiti, Visoki napon, Veliki transport i Donator), a zapažene uloge ostvario je i u filmovima “U gori raste zelen bor” Antuna Vrdoljaka, “Seljačkoj buni” i “Banović Strahinji” Vatroslava Mimice, “Tajni Nikole Tesle” Krste Papića i “Ujedu anđela” Lordana Zafranovića.

Velika konkurencija

-Pomalo je nevjerojatno da ga beogradski režiseri nikada nisu angažirali u svojim filmovima i to me uvijek čudilo. Velja se nije puno s tim zamarao jer je nastupao u filmovima ponajboljih svjetskih režisera svog vremena i rijetko koji glumac s ovih prostora je imao takvu inozemnu karijeru. Treba biti jasno da je to bilo vrijeme kad se bilo iznimno teško probiti kao stranac, posebno u Francuskoj, koja je uvijek bila dosta zatvorena i teško su primali strance jer su uvijek podržavali svoju kulturu. Time je njegov uspjeh samo još veći – zaključio je Šikić, dok je o Millotovim glumačkim sposobnostima tada samo u superlativima govorio i Bulajić čija su četiri filma (Vlak bez voznog reda, Kozara, Bitka na Neretvi i Atentat u Sarajevu) i dalje najgledanija filmovi u povijesti hrvatske kinematografije i pretpostavlja se da ih je širom svijeta pogledalo više od 500 milijuna ljudi. Upravo je Bulajić bio prvi hrvatski autor koji je angažirao Milojevića / Millota i o njemu ima samo riječi hvale.

-Nakon što je završio studij glume, uspio se probiti u velikoj konkurenciji Pariza, što je već sam po sebi velik uspjeh za bilo kojeg glumca koji dolazi iz bijelog svijeta. Kod mene je glumio u nekoliko filmova, a uvijek sam ga angažirao jer je bio apsolutno kompletan glumac s odlično svladanom tehnikom. I intelektualno je bio na nivou, mogao je svaku ulogu shvatiti na najbolji mogući način, a uvijek je nudio najkvalitetnija moguća glumačka rješenja za interpretaciju lika. Svaki put sam ga želio imati u glumačkom ansamblu, a bio je apsolutno ugodan čovjek i suradnik, jedan od onih nerazmaženih glumaca s izrazitim radnim navikama – prisjetio se Millota prije četiri godine Bulajić.

Od Rite Hayworth do Michaela Cainea

Gotovo je nemoguće pobrojati sve poznate režisere, glumce i glumice s kojima je Millot nastupao u filmovima jer gotovo i nema zvijezde tog razdoblja s kojom nije radio. Uz već spomenuti “Vlak” gdje je nastupao s Lancasterom i “Francusku vezu” s Geneom Hackmanom, niz čuvenih glumaca i redatelja s kojima je radio toliko dugačak da bismo vjerojatno popunili nekoliko stranica teksta samo kako bismo ih sve nabrojali. Kad su poznati redatelji u pitanju, nastupao je ovaj rođeni Bjelovarčanin u filmovima Coste Gavrasa, Vittoria De Sice, Terencea Younga, Sergeja Bondarčuka, Julesa Dassina, Justa Jaecklina i Claudea Chabrola. Od glumaca i glumica vrijedi izdvojiti Brigitte Bardot, Claudiu Cardinale, Catherine Deneuve, Avu Gardner, Jeanne Moreau, Romy Schneider, Audrey Hepburn, Ritu Hayworth, Ornellu Muti, Juliette Binoche, Jeana Gabina, Yvesa Montanda, Yula Brynnera, Omara Sharifa, Marcella Mastroiannija, Orsona Wellesa, Alaina Delona, Michaela Cainea, Anthonyja Quinna ili Daniel Day-Lewisa. Pitanje je može li se uopće koji glumac s ovih prostora pohvaliti da je nastupao pokraj praktički svih najvećih zvijezda svog vremena. (Bjelovarski list/Stjepko Gambiroža)