Igrač, trener i izbornik koji s reprezentacijom lovi naslov prvaka

PODIJELI S PRIJATELJIMA!

Svi mi imamo snove kao mali, a u slučaju 27-godišnjeg Željka Ostrmana oni se ostvaruju. U našoj županiji jedna je od najzaposlenijih sportskih osoba, a iako biste na prvu rekli da je rastrgan sa svih strana, on u tome uživa, baš svaku minutu koju provede na terenu ili pored njega. Dok priča o nogometu, igračkoj i trenerskoj karijeri, dvije koje vodi usporedno, vidi se u očima sreća i uzbuđenje. Nije bilo potrebno pitati koja mu je igračka bila omiljena dok je radio prve korake u životu. Uvijek negdje iza ćoška kuće skrivala se jedna od lopti koju bi s užitkom šutnuo.

On je igrač, trener i izbornik. Neobično i intrigantno, a do kraja ovog razgovora, saznat ćete kako je to moguće. Rođen je u Bjelovaru, ali…

‘S nogometom sam kao dijete počeo prvo u Daruvaru, jer tamo su mi roditelji živjeli. Kada sam počeo pokazivati neki talent i odskakati od vršnjaka u razgovoru s roditeljima sam odlučio prijeći u Mladost Ždralove za koje mogu reći da su mi matični klub. U njemu sam igrao više od deset godina, a tu sam i dan danas trener. Sedam godina sam svaki vikend putovao iz Daruvara u Bjelovar,  u petak trening, subota i nedjelja utakmice, a ponedjeljak se opet vraćao u Daruvar. I tako sve do 13 godina kad se nisam preselio u Bjelovar’, rekao nam je u uvodu Željko koji zna kome treba najviše biti zahvalan.

‘Bez roditelja i njihove ogromne potpore ne bih uspio, ne bih bio ni blizu ispuniti si želju i ostvariti ono što sam dosad napravio. Tu je i moj djed odigrao veliku ulogu, on je živio u Ždralovima te dolazio po mene na treninge i utakmice.’

Nogometna priča se nastavila u još jačim klubovima…

‘U Ždralovima sam bio do starijih pionira onda sam prešao u NK Slaven Belupo iz Koprivnice gdje sam bio četiri godine među pionirima te ulaznim i izlaznim kadetima. Nakon toga sam otišao u juniore Hrvatskog dragovoljca. U Sigetu sam odigrao jednu sezonu 1. HNL i vratio se u Mladost gdje sam bio dvije godine. Potom sam prešao u Bjelovar gdje sam proveo šest godina, a nakon toga je opet uslijedio povratak u Mladost gdje sam se zadržao godinu dana. Sada sam u Bilogori ’91 iz Grubišnog Polja.’

Dosta je to klubova, puno promjena okoline, čovjek bi pomislio da je već u veteranskim godinama, a Željku je tek 27…

‘Slaven Belupo i Dragovoljac se ističu od klubova gdje sam pokušavao napraviti karijeru, ali nažalost ne do razine koje sam želio. No ni najmanje ne žalim, upoznao sam različite načine rada, stekao neko iskustvo, a pošto se cijeli život vidim u nogometu igranje u svim tim klubovima mi je pomoglo u trenerskom poslu. Osjetio sam na svojoj koži i neke stvari koje mi dobro dođu u današnjem radu te su mi bili pouka da ne ponavljam istu grešku sa svojim igračima.’

Bilo je tu lijepih trenutaka, a Željko se prisjetio nekih…

‘Četvrtfinale i polufinale Kupa s mlađim kategorijama sa Slaven Belupom, a jedno od lijepih sjećanja mi je i juniorska pobjeda s Dragovoljcem na Maksimiru protiv Dinama 2:1. Bila je tu i jedna inozemna proba u češkim Teplicama. Nakon toga su došle teške ozljede. Imao sam dvije operacije prednjih križnih ligamenata koljena, i desnog i lijevog. To je utjecalo na mene i moje igre, takve ozljede zahtijevaju godinu dana oporavka. Godinu dana neigranja, gledaš sa strane, žao ti je…’

Dok je nemoćno pored terena promatrao suigrače, nije potonuo. Kako nam je priznao životni moto mu je ‘Nema predaje’ i držao ga se u teškim trenucima. Nije ljenčario nego naprotiv…

‘Čitao sam razne nogometne knjige o nogometu, taktici, samoj igri, fizičkoj pripremi, trenerski dio. Završio sam kineziološki fakultet smjer nogomet na kojem sam također dobio smjernice trenerskog poziva i moram reći kako sam se u tome pronašao.’

Igračku karijeru, kao što je ranije rekao, nastavio je u grubišnopoljskoj Bilogori ’91 koja je član međužupanijske lige – 4. NL Bjelovar-Koprivnica-Virovitica u kojoj je njegov klub na drugom mjestu, dva boda manje od vodeće Pitomače.

‘Sigurno da sam zadovoljan, imali smo 15 utakmica u polusezoni, krenuli smo s porazom i remijem, a zatim nanizali 13 pobjeda od toga 11 u prvenstvu. Prava je šteta što se nismo za prvo kolo ekipirali, kasnije su došla još 2-3 igrača i uhvatili smo stvarno dobar ritam. Čak 13 pobjeda nije mala stvar protiv bilo koga da igraš. Jedan dobar uspjeh i ostat će, kako su ljudi iz Grubišnog Polja rekli, zlatnim slovima upisan u klupskoj povijesti, jer se to nikad nije dogodilo.’

Od visokih ciljeva se ne bježi…

‘Na početku smo željeli biti među pet, a sada smo drugi, bježimo četvrtom deset bodova. Tako su se povećale ambicije, trenutno je to prvo mjesto ili među tri kluba koji stječu mogućnost ulaska u viši rang. Nećemo odustati, imamo na početku derbi s Pitomačom, koji će dosta toga odrediti, ako pobijedimo preuzet ćemo odmah vrh. Najveći konkurenti osim Pitomače? Tehničar iz Cvetkovca, dobra ekipa, iskusna s kvalitetnim pojedincima. Bit će zanimljiv nastavak prvenstva, ali napadamo prvo mjesto. Od suigrača ne bi želio nikoga isticati, jer smo dobar kolektiv napravili, svi uživamo i zajedništvo je donijelo pravi rezultat.’


Ulazak u viši rang je pitanje za klupsku upravu?

‘Da, vidjet ćemo hoće li uspjeti sve posložiti, osobno vjerujem da budu i mislim da bi to bila najljepša moguća nagrada sa sve nas u klubu – upravu i igrače.’

Uz Bilogoru ’91 predstavnici iz naše županije u toj ligi su još Dinamo Predavac (7.), Čazma (8.) i Garić (11.).

‘Što se tiče Dinama zaista dobra ekipa, dosta mladih igrača, sklopili su suradnju sa Ždralovima koji su im dali par mlađih igrača tako da su nezgodni, pogotovo doma, dosta momčadi će u Predavcu izgubiti bodove. Čazmi pohvale zbog domaćih mladih dečki, bili su ravnopravni dosta utakmica, sreća ih nije mazila, gubili su bodove u zadnjim minutama. Garić je razočarao, ali to je zbog ozljeda, neki od ključnih igrača nisu mogli igrati. To je uvijek nezgodna momčad i u Kupu dolaze daleko. Nisu najbolje krenuli, ali siguran da će se dići i završiti u sredini ako ne u gornjem domu.’

Ofenzivni je veznjak, nogometaš sa idejom, kakvi se traže. Ima sjajan pregled igre. No i temperamentan je, zna ‘eksplodirati’ na terenu. Je li takav i kao trener?

‘Imam priliku raditi s najmlađima od 8-9 godina do seniora, svih ovih godina sam se dosta promijenio, bio sam prvo blag, tražio sam se, kasnije sam bio i prestrog pa shvatiš da kazna nije najbolje da utječe na dijete, pa sam našao neki svoj mix. Sigurno da sam temperamentan, takav sam bio i kao igrač. I tvrdoglav, ali trudim se biti bolji, raditi na sebi, mijenjati loše navike, pristupe, pratiti znanost i bolje trenere koji su danas top. Pokušavam nešto od njih uzeti, ali i na neki način biti svoj’, pričao nam je Ostrman i dodao:

‘Sa svakim igračem trebate drugi pristup, jer ne reagiraju svi jednako. Jedan od većih problema je i kada ste trener prijateljima, rekao sam im ‘družba je družba, služba je služba’. Da, bilo je situacija gdje su bili udaljeni s treninga, ali to je sport, ako želiš biti bolji moraš raditi bez popusta To sam osjetio na krivi način, kada smo zbog toga gubili neke utakmice, a htio sam biti dobar prema njima, jer su mi prijatelji. S godinama i iskustvom shvatiš da ne može tako.’

Kao što smo spomenuli na početku teksta osim igračke karijere, Željko ima i trenersku karijeru. Vodi malonogometni klub Bjelovar (za koji i igra) te kadete NK Mladost Ždralove. Odlično obavljanje posla u futsalu u Bjelovaru donijelo mu je izborničku funkciju hrvatske socca reprezentacije. Kako je do toga došlo?

‘Vodeći ljudi za Socca u Hrvatskoj Vedran Prga i Dario Klepo održavaju svake godine Zagreb Winter Cup, najmasovniji turnir za djecu i nogometašice. Ja sam tamo dolazio sa svojom ekipom MNK Bjelovarom, dva puta smo bili u finalu, jednom izgubili u polufinalu. Oni su me zamijetili i njima se svidio način na koji sam vodio svoju momčad. Nazvali su me da dođem u Zagreb, nisam ni slutio da će me pitati da li bih volio biti izbornik hrvatske socca reprezentacije. Pristao sam i sad sam već ušao u treću godinu staža.’

S MNK Bjelovarom je osvojio državno prvenstvo u Socci, a kao izbornik u rujnu je bio na SP-u Budimpešti…

‘Završili smo treći u skupini iza Čilea (2:2) i Grčke (2:3), a ispred Irana i Španjolske koje smo pobijedili. Jedan gol nas je dijelio od prolaska u osminu finala što nam je bio cilj. Protiv Grka, koji su bili favoriti naše skupine, imali smo 15 prilika, pogađali smo okvire golova, a oni su svoje tri iskoristili. Vjerujem da možemo igrati s najjačim reprezentacijama i mislim da ćemo to pokazati na predstojećem SP-u u Essenu koje je na rasporedu sljedeće godine. Tamo nam je cilj ne samo proći skupinu nego otići još dalje od osmine finala što bi bio najveći uspjeh socca reprezentacije u povijesti’, pričao nam je Ostrman te nam je pojasnio kako se radi selekcija igrača za nacionalnu vrstu.

‘Ne smijete igrati 1. i 2. ligu, ne smijete imati profesionalni ugovor, to je amatersko natjecanje. Socca je zabranila igranje profesionalcima kako bi amaterima dala priliku iako danas i amateri imaju svaki dan treninge, vikendom utakmice, a jedina razlika je u novčanoj naknadi. Kako bi uopće dobili priliku igrati u reprezentaciji morate nastupiti na određenim turnirima koji su pod pokroviteljstvom Socce (Winter Cup, Liga za gajbu, Adria kupovi). Najviše igrača odabire se na prvenstvu Hrvatske gdje je najboljih 12 do 16 momčadi. Ponekad se dogodi da nekog igrača pozovemo u reprezentaciju, a on u međuvremenu postane igrač u 1. ligi te automatski gubi pravo nastupa.’

Socca nije pod pokroviteljstvom Hrvatskog nogometnog saveza?

‘Ne, drži nas ponos igranja za domovinu, znaš da predstavljaš svoju državu, dođu te gledati prijatelji, obitelj i oni su ponosni. Pripreme odrađujemo u mini ciklusima, nije jednostavno skupiti igrače iz svih dijelova Hrvatske u isto vrijeme, jer mnogi imaju poslove. Dobiju putne troškove, ali nema tu nikakvih naknada ili dnevnica. Jedina nagrada je putovanje, upoznavanje strane države i to da igraš pred televizijskim kamerama.’

Osnovna pravila…

‘Na SP-u su dimenzije bile 48×22 metra, igra se 5+1, s letećim zamjenama, aut se izvodi nogom, utakmica traje 2×20 minuta s nadoknadom, nema zaustavljanja vremena, igra se na umjetnoj travi, posebna vrsta podloge, teren je montažni.’

Puno je to obaveza, ali nije sve, jer je Željko zaposlen kao trener u NK Mladosti iz Ždralova. On vodi kadete i niže uspjehe.

‘Ove godine osvojili smo Županijski kup. U polufinalu smo prošli Bjelovar na penale, a u finalu Daruvar 7:0. Nakon toga smo u regionalnom Kupu srušili Varteks s 3:1 i izborili osminu finala. Sa Slaven Belupom smo igrali za plasman među osam,  odigrali smo odličnu utakmicu, ali izgubili 2:1. No zbilja sam ponosan na svoje dečke kroz cijelu polusezonu, pokazali su da se mogu nositi sa klubom iz Prve HNL te da na njih možemo računati za juniore koji igraju u Prvoj ligi.’

Koje su vam ambicije?

‘Kao igrač želim ulazak i igranje u višem rangu, a veće su mi ambicije kao trenera. S trenerskim poslom se bavim od 22. godine, vidim se u tome, želim život posvetiti nogometu, nadam se profesionalnoj karijeri.


Nogomet nisu samo pobjede i porazi, titule i ozljede. Ima i drugih, mnogo ozbiljnijih životnih situacija, ružnih i tužnih, kada i sport pada u drugi plan…

‘Nažalost, polusezonu u NK Bilogori ’91 obilježila nam je tragedija Marija Heršila. Svi smo tužni zbog onoga što se dogodilo, neizmjerno nam je žao i za njega smo odigrali zadnjih par kola. Jako je teško izgubiti suigrača. Mario je bio jako dobar dečko koji se nikad nije naljutio, uvijek je bio raspoložen, svatko je mogao popričati s njime. Zaista sjajna osoba.’

Kada pričamo s nogometašem ne možemo, a ne govoriti o glavnoj temi hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i nedavno završenom SP-u u Katru. ‘Vatreni’ su natjecanje završili sa brončanim medaljama oko vrata.

‘Mislim da je veliki uspjeh u zadnjih 25 godina imati reprezentaciju čak tri puta među prva četiri na SP-u s obzirom koliko je nas Hrvata. Ne znam uopće kojim bih riječima opisao taj veličanstveni uspjeh osim da smo talentirana nacija. Smatram isto tako da je ulaganje države u sport premalo, treba se povećati. Hrvatski sport zasniva se na entuzijazmu ljudi koji to vole, većina preživljava, a oni koji izdrže, bore se i postaju šampioni. Pravi primjer su Janica i Ivica Kostelić pa Luka Modrić koji su prošli težak put da bi uspjeli. Naši ljudi imaju taj neki posebni domoljubni zanos i ponos.

Infrastruktura?

Uh, nećemo o tome…’

(Bjelovarski list/Danijel Starešinčić)



PODIJELI S PRIJATELJIMA!