Upoznajte mladog velikotrnovitičkog pjesnika Stjepana koji svojom poezijom želi pomoći ljudima

VELIKA TRNOVITICA – S dolaskom proljeća, obilježili smo i Svjetski je dan poezije, a tu vještinu pisanja pjesama, koju svatko od nas krije duboko u sebi, treba redovito trenirati i ne skrivati. Tako barem tvrdi 29-godišnji Stjepan Štavalj iz Velike Trnovitice. Mladić je to koji dio godine radi s roditeljima poljoprivredu, a drugi dio provodi na moru, radeći u turizmu. No, uz sve to, svira bubnjeve, skuplja albume i piše poeziju. Pisanje poezije često je za njega katarzično, a u taj je hobi krenuo posve slučajno.

– Moj pjesnički put je krenuo u srednjoj školi. Moj prijatelj iz klupe rekao je da bi htio imati band, pa smo određivali tko će što raditi u bandu i on je pitao tko će pisati pjesme. Pa sam ja krenuo pisati pjesme, da vidim kako će me to ići. Pokazao sam mu napisano, on je bio oduševljen i kako je vrijeme prolazilo ja sam nastavio pisati. Shvatio sam da mi to puno znači – priča Stjepan o početku svojeg pjesničkog puta.

Kaže kako su mu pjesme ispušni ventil za ispoljavanje emocija, a svašta ga inspirira, od svijeta oko njega pa sve do osobnih događaja. O tome najčešće i piše, a cilj mu je pokazati svijetu da pjesništvo podiže kvalitetu života.

– Smatram da je pjesništvo moj poziv da pomognem ljudima, nadam se da će ljudi pronaći neku motivaciju u njima da naprave najbolju verziju sebe – pojašnjava.

Proces pisanja ponekad je za njega posve slučajan, a ponekad ipak traje neko duže vrijeme.

– Ponekad pišem intuitivno. U Virovitici me jednom neki kip inspirirao na pjesmu o prolaznosti vremena. Jednom me inspirirala Mona Lisa, samo što sam ju vidio, riječi su mi došle same od sebe. Nekad pak promišljam duže o tome što pišem, tako sam pisao pjesmu Trnovitički vinogradi, vezanu uz Martinje. Čvrsto sam odlučio da ću napisati pjesmu o mom kraju u to doba godine, a proces pisanja je trajao dva ili tri tjedna prije Martinja. Bila je dugačka pjesma koju sam više puta mijenjao, jer sam moramo nekad i prestati ako nisam imao inspiracije. Pa sam čekao neku svježu inspiraciju – pojašnjava nam i dodaje kako mu je cilj možda i neki posve običan događaj prikazati kroz vlastite emocije i riječi, nekako drugačije.

Što se tiče prezentacije svoje poezije, s tim je krenuo putem društvenih mreža, a onda i preko garešničke knjižnice koja okuplja širok krug pjesnika koji izvode svoje pjesme u raznim povodima i na brojnim događanjima.

– Prvi nastup je bio za Večer poezije i vina. Bilo mi je predivno, iako sam imao malu tremu, ali ipak je to bio moj rad, pa sam bio više uzbuđen. Ponekad snimam pjesme putem videa za neke važne događaje i datume – pojašnjava i dodaje kako ima i svoju Facebook strancu, J-pen na kojoj objavljuje svoje sadržaje.

Cilj mu je objaviti svoju samostalnu zbirku poezije. Posebno jer smatra da je bez nje život bio isprazan.

– Poezija je jako važno jer nas može motivirati, probuditi osjećaje u nama za koje nismo znali da postoje, može poslužiti kao terapija, bilo da ju se čita ili piše. Prilika je to da osoba pronađe sama sebe. Htio bih potaknuti one koji imaju afiniteta prema poeziji, kao i one koji se dosad možda nikad u tom nisu okušali, da krenu i upuste se u pisanje. Oslobađajući je osjećaj, a ne slabost pokazati emocije i za to je potrebna velika hrabrost – zaključuje.

Na poklon, evo i nekoliko Stjepanovih pjesama:

SVOJE JA

Ja još uvijek imam dijete u sebi,

Moji snovi leže negdje među zvijezdama,

Čekam noć da ih dotaknem i nasmiješim se,

I da radim sve protiv pravila,

Jer ovaj svijet umara besramnim igrama,

Ljudi ostavljaju jedni druge,

Ponekad da umru, ponekad na cjedilu, ponekad bez riječi.

Samo osjetiš kako laži dižu prašinu,

A ispod prašine ležiš i krvariš,

Sve ti postane daleko i neostvarivo,

A ti i dalje dišeš,

Ne zbog toga što moraš, jer želiš,

Jer ništa nije gotovo,

Jer ništa nije gotovo.

 

Ja još uvijek imam inspiraciju u sebi,

I mogu ti napisat i nacrtat što osjećam,

Netko će vidjet, netko neće,

Jer teško je skinut plašt i biti običan,

I volio bih da me vidiš kao takvog.

 

OSTALE SU MI SAMO RUKE

Crna, gusta i mračna šuma

Nastanjena zvijerima, obojana beznađom

Sve dolazi odjednom,

Skuplja se tišina i brzo dišeš

Ljubav probodena iglama

Kosti popucane, blijedo lice

Pomislim, stvarno, utihnut ću.

Ruke, ostale su mi samo ruke,

Oči uperene u lijepo plavo nebo

Osjećam duboki mir i zrak u plućima

Blago njihanje grana, titraj srca,

Dosta je umora, tjeram zvijeri, vrištim jer želim

I imam svoje ruke, ja ustajem.

 

MAESTRAL

U ranjivu noć

ostavljam dušu na vješalu,

jedna kap teče niz lice

a u njoj drhti ocean,

divlji, slan i gust

grize stijenu i traži…

Traži maestral i bijele oblake.