Upoznajte Petrliće: grabovničansku obitelj koja se klesarstvom bavi čak 98 godina!

PODIJELI S PRIJATELJIMA!

U Grabovnici nedaleko Čazme smjestilo se Klesarstvo Petrlić, klesarski  obrt čijoj tradiciji nedostaju samo dvije godine kako bi postala stogodišnja! Kontaktirali smo Mladena Petrlića, klesara u mirovini koji je ujedno i treća generacija klesara u obitelji. Iako je službeno u mirovini, a obrt je preuzeo zet, Petrliću se i dalje teško riješiti klesarstva te po potrebi pomaže obiteljskom obrtu.

-U Grabovnici sam imao klesarsku radnju koju sam naslijedio od oca Andrije Petrlića. Treći sam u generaciji obitelji koji je imao obrt klesarstva – ispričao nam je Petrlić dodajući kako je obrt i dalje u obitelji te je sada u vlasništvu zeta Igora Hermanovića.

U mirovni je već tri godine i ovaj 67-ogodišnji klesar rado se prisjeća klesarskih početaka u obitelji Petrlić – Klesarstvo je počeo moj djed po mami Josip Piškorić u istom dvorištu, ja sam to nastavio.

Počeci obiteljskog obrta

-U to vrijeme u Grabovnici je bilo najmanje 10 obitelji koje su se bavile obradom kamena. Nešto kamena se vadilo u Mikloušu, u šumi Garjevici, a jedan dio u Samarici. Razlikovali su dvije vrste granita, sivi i crni granit, a vadili su ga ručno. U ono vrijeme nije bilo traktora, već su bila zaprežna kola s konjima. Nakon utovara kamena, ručno, potrebnog za spomenik, obradu ili za zidove vozili su ga doma i tu su ga obrađivali, opet ručno. Čak su ga ručno i polirali, dali oblik – ispričao situaciju u počecima obiteljskog obrta Petrlić čija prva obrtnica datira čak iz 1926. godine.

-Djed je započeo – prisjetio se naš sugovornik i nastavio – Već onda je imao po 4-5 učenika, a pedesetih godina došao je moj otac iz Like i on je nastavio posao od djeda, i dalje sve ručni rad.

Kako nam priča sugovornik, u to se vrijeme godišnje napravilo po pet spomenika, dakle desetak obitelji koje su se bavile klesarstvom godišnje su napravile pedesetak spomenika. Za usporedbu, danas u klesarstvu Petrlić naprave pet spomenika u tjedan dana.

-Sedamdesetih godina počeo se uvoziti, odnosno, kupovati već obrađeni kamen u pločama. To se onda manje-više kupovalo u Austriji – priča nam Petrlić i dodaje da iako se kamen prestao vaditi u okolici i ručno dovoziti u radionice, klesarstvo je i dalje ostalo vrlo dugotrajan, mukotrpan i težak fizički posao.

.Izučavanje zanata

-Ja sam odrastao cijelo svoje djetinjstvo uz kamen i zvuk ručnih alata za obradu kamena i jednostavno to je negdje u genima – sa smijehom se prisjeća Petrlić – Kroz cijeli život sam to učio. Od ručne obrade kamena, do montaže, pa ručnog pisanja slova…

Za svoje početke kažu da nisu bili teški, kaže da je lakše nešto raditi kad volite – Volio sam to od malih nogu, to me jako privlačilo, ako ne postanete megaloman cijeli život imate posao koji volite, želite napraviti neki lijepi spomenik i to je nešto što me jako čini sretnim, pogotovo kad se meni sviđa ono što smo napravili, onda su i ljudi zadovoljniji.

-Ja imam punih 67 godina, od čega se kamenom bavim barem 50 godina. Od malena i slaganja kamenčića, puno puta sam vjerojatno ocu napravio i štetu s kamenjem jer sam dirao ono što nisam trebao, oštetio, uzeo dlijeto i čekić i odlučio pisati slova po kamenu – sa smijehom se prisjetio Petrlić koji je sa 20 godina počeo raditi u Šumariji u kojoj je radio do 1994. godine. U to mu je vrijeme klesarstvo služilo kao dodatan izvor zarade.

Greške i problemi

Za kamen kaže da ne podnosi greške, pogotovo kod montaže spomenika – To je, u biti, jako težak fizički posao, a najteži dio su elementi kamena kod montaže. Prosječni poklopac groba ima 300 kila i njega nose četiri čovjeka. Dobar dio groblja na kojima radimo nema pristup grobovima, ne može se niti dizalicom, morate s kolicima prići ako je to ikako moguće – ispričao je Petrlić i dodao – Ako nema, onda se kamen mora nositi, postoji opasnost od pada, teških ozljeda, mehaničkog oštećenja predmeta koji nosimo i okolnih grobova.

Problem je, kaže, u tome što su se nova grobna mjesta napravila, a nije planirano da će se jednog dana tamo morati prići, a nema dovoljno mjesta za rad. Takvi projekti uzmu gotovo duplo više vremena no što je planirano dok cijena ostaje ista.

Dotakao se Petrlić i učestalosti grešaka – Greške su, da ne kažem česte, ali ih ima nekoliko godišnje. Ako je krivo slovo na kamenu, ne možete ništa drugo, neovisno o veličini i vrijednosti kamena, mora se pisati drugi spomenik. Taj spomenik onda ide na lager, pa ako nekad imamo vremena prebrusimo ga, ispoliramo, potrebno je skinuti kompletnu jednu stranu ploče, stanjiti ju negdje pola centimetra.

-Sama obrada kamena, rezanje, poliranje, ručna obrada, sve je to u stvari težak posao. Ne želim previše naglašavati da je težak, ali stvarno je. Problem kod kamena je taj da ne dozvoljava nikakva mehanička oštećenja, niti udarac, niti ogrebotinu, a moramo raditi puno da bi opstali na tržištu dok je puno toga protiv nas – ispričao nam je sugovornik.

Problemi s kojima se često susreću su i nepovoljni vremenski uvjeti koji sprječavaju rad na terenu – Problem je i vrijeme, sad nećemo raditi cijeli siječanj, prošle smo godine radi lošeg proljeća prvi put na teren izišli tek 15. travnja. Nakon toga se skupilo puno posla, ali bilo je dugo, hladno i vjetrovito proljeće, a ljudi se razbole. Ljeto pak nosi nesnošljive vrućine koje čovjek teško podnosi, a nisu dobre ni kod same montaže kamena, odnosno betona koji baš i ne voli temperature iznad 36 stupnjeva – ispričao je Petrlić

Klesarstvo Petrlić danas

Klesarstvo Petrlić ima 6 zaposlenih i to iz raznih struka što je posljedica toga da su klesarske škole jako rijetke – Škola za klesarstvo je na Braču u Pučišću, stoga nemamo ni jednog baš sa srednjom klesarskom školom – objasnio je sugovornik.

Vlasnik obrta je Mladenov zet, Igor Hermanović koji već 10 godina radi kao klesar.

-Moj zet je inače informatičar, imao je svoju firmu u Dubrovniku – ispričao nam je sugovornik zetove početke – Kad mi je pomagao malo rekao je da to i nije tako loš posao koji mu se sviđa, za razliku od informatike, tu se naradi. Prisjetio se Mladen i kad mu je zet rekao kakav je to lijep osjećaj biti umoran od fizičkog posla.

-Sve te godine jedno veliko odricanje, ali sad možemo raditi. Razmišljati i novim strojevima i novoj opremi. Priči nije kraj, tehnologija ide naprijed i otvara nove mogućnosti – ispričao je sugovornik.

Iako je u mirovini, Petrlić nema problema s ispunjavanjem dana, kad ne pomaže oko klesarskog obrta, vrijeme provodi s unukama i u prirodi – Doma imamo voćnjak, vrt, veliki plastenik, volim obrezivati i uređivati voćke i naravno šetati šumom, to mi je nešto prelijepo – zaključio je.


PODIJELI S PRIJATELJIMA!