Priča o zajedništvu ili kako su učenice bjelovarske Ekonomske škole 1973. godine zbrisale na maturalac

Među brojim današnjim objavama na Facebooku, krije se i jedna posebno zanimljiva. Riječ je o objavi Dragice Ščrbačić Dragovac, zaljubljenice u kulturnu baštinu iz Orlovca nedaleko od Nove Rače. Ona u svojoj objavi opisuje nesvakidašnji odlazak na maturalno putovanje učenica bjelovarske Ekonomske škole iz davne 1973. godine.

– Proljeće je već odavno u našem gradu. U svojim koferima donijelo nam je puno veselog raspoloženja i priča iz naše mladosti, koje mi, koji smo na pleća natovarili puno iskusnih godina, volimo prepričavati. Osobito nas oduševljavaju priče iz školskih klupa, a posebnu radost čine nam proživljeni maturalci. Upravo imam jedno takvo zanimljivo sjećanje iz 1973., a ispričala mi je jedna od avangardnih protagonistica „drame” koja slijedi pod naslovom Bijeg na maturalno putovanje – pojašnjava gospođa Dragica Ščrbačić Dragovac otkrivajući kako joj je svoje sjećanje, koje prenosimo u cijelosti, ispričala Ankica Ščrbačić.

„Dana 26. kolovoza 1973. okupile smo se na Željezničkom kolodvoru kako bismo vlakom u 14,05 krenule na maturalno putovanje u Makarsku. Ali, doživjele smo razočarenje. Naime, kad je došla naša razrednica profesorica Lenka Jurić energično nam je rekla: – Nikud se ne ide, ići će se za dva dana! Žalosnih lica teško smo to prihvatile i otišle svaka svojoj kući. Istu večer u glavnom Dnevniku RTV Zagreb javljena je šokantna vijest o izlijetanju vlaka u Perušiću. Bio je to vlak kojim smo upravo mi trebale putovati. Za dva dana, dakle 28. kolovoza ponovo smo se okupile na kolodvoru u nadi da ćemo krenuti na more. Ali, deset minuta prije polaska došla je razrednica i obavijestila nas ponovo da se nikud ne ide jer je ona operirala nekakvu kvržicu na nozi. To je rekla, sjela u svoj automobil i brzinom munje odjurila. Naše kolegice Križevčanke otišle su vlakom kući, a nas 11 kolegica sjele smo u park i počele se dogovarati o bijegu na maturalac bez razrednice. Naime, među nama je bila Dušanka Kantar, koja je imala kod sebe sve karte za vlak i rezervacije, potrebne papire za kamp ferijalnog saveza u kojem ćemo biti smještene i novac koji smo zaradile za to putovanje priređivanjem društvenih zabava.

Odlučno krenule u akciju

Odlučno smo krenule u akciju – taksistima smo dale novac i popis naših cura s adresama koje su trebali naći. Međutim, našli su samo Šteficu Horvat i Šteficu Pavić. U 18,30 sati nas 13 djevojaka hrabro je krenulo autobusom za Zagreb. U Gradecu smo doživjele veselje. Taksisti su u međuvremenu pronašli cure iz Križevaca i snažno trubeći zaustavili su naš autobus. Sreći nije bilo kraja, plakale smo. Usput, Ivanka Hađak i Zdenka Vrban nakon razlaza na kolodvoru nisu otišle kućama, već u livade jesti sendviče koje su imale za put, pa ih taksisti zato nisu pronašli. U Zagrebu smo pješice sa svom prtljagom s Autobusnog kolodvora išle na Željeznički. Ja sam imala iznimno tešku torbu jer sam je natovarila potrebnom robom i hranom, a još dodatno stavila i dvije flašice pekmeza. Na Željeznički kolodvor došli su Pero Sabljak i Marijan Cajner kako bi vidjeli gdje su im cure.

Vlak je krenuo u 21,30 sati, nažalost, zbog propalih rezervacija morale smo gotovo sve sjediti ili stajali na hodniku, i tako sve do Bihaća. Na toj je stanici puno putnika izašlo iz vlaka pa smo se onda lijepo smjestile. U Split smo stigle malo prije 9 sati. Ja sam se požurila i nekako se snašla te uspjela kupiti karte za autobus do Makarske za 9 sati. U autobusu je bila nevjerojatna gužva i tako jako natiskane vozile smo se do Makarske dva sata. Autobus nam je stao prije grada u jednoj šumi, a vozač nam je pokazao put prema moru i ferijalnom kampu. U kampu nas je dočekao šef Cezar, ali odmah je pitao da li smo same, gdje nam je razrednica?! Jedna od nas rekla je kako nam je razrednica trenutno bolesna, ali da će doći, što mi zapravo tog trenutka opće nismo znale.

Ipak smo drugi dan išle na poštu telefonirati razrednici. Ja sam bila na telefonu i samo sam rekla -„razrednice”, a ona s naše bjelovarske strane kao iz topa – „pa vi ste dolje”. Potom mi je rekla da i ona dolazi, a ja sam je molila neka pokupi još pet naših kolegica. Kroz tri su dana stigle jako ljute na nas jer smo mi već neke bile crne ili crvene od sunca.
Na maturalcu nam je bilo vrlo lijepo, jer su, između ostaloga, neke naučile i plivati. Mene je naučila Tončica, a razrednica se trudila oko Štefice Horvat, koju je hrabrila riječima da može naučiti, jer ako je naučila njena hendikepirana sestra da onda može sigurno i ona. Ponekad je razrednici bilo dosadno pa je jela moj pekmez, ali ubrzo su u kamp došli gimnazijalci iz Slavonskog Broda s kojima smo se sprijateljile. Dušanka je imala gramofon na baterije pa smo onda čak i plesali. Uskoro je razrednica skužila da je njihov razrednika studirao skupa s njom povijest u Zagrebu pa su se počeli družiti, a mi više nismo imale brige za nju. Navečer smo išle u disko, koji je bio iznimno mračan. Ali, ostao mi je u sjećanju frajer s fudbalerkom, kojega je povremeno obasjavalo crveno svjetlo i vidjele smo kako pleše na jednoj nozi na pjesmu „Šošana”. Našem uzbudljivom maturalcu ubrzo je došao kraj.

Sve smo 13. rujna 1973. došle u školu i krenule u četvrti razred skoro tjedan dana kasnije od ostalih učenica i učenika Ekonomske škole Bjelovar. Već prvi sat uletio nam je u razred direktor Milan Bobić, mašući drvenom rukom, rekao je, na naše iznenađenje: – Svaka vam čast, pravi ste razred! Vjerojatno je imao u vidu i pred očima sliku kako skrušeno stojimo kraj odra naše drage kolegice Katice Mužar, koja je poginula u svibnju 1973. Naime, nismo se micale iz mrtvačnice sve do pokopa.
Direktorove riječi su nas obradovale pa smo se osjećale jako važno i ponosno!„– Ove avangardne, hrabre djevojke ove godine slave 50 godina mature i sigurno će o svojem bijegu na maturalac ponovo pričati, sjećajući se nanovo uvijek nekih zanimljivih, novih-starih detalja – zaključila je Šcrbačić Dragovac otkrivši i imane djevojaka koje su se dale u bijeg. To su: Ivanka Hađak, Štefica Pavić, Dušnka Kantar, Ljiljana Glumac, Nada Glumac, Marija Pažin, Marija Mikacinić, Štefica Javorović, Štefica Horvat, Nada Šalić, Mira Trgovac, Radmila Prespljanin, Branka Dardić, Ljubica Lupšanović, Zdenka Vrban, Ljiljana Miljević, Antonija Tomac, Marija Tkalčec, Dragica Skender, Milica Kemenović, Marija Abraham i Ankica Ščrbačić